Dvoboji

Koliko puta ste, gledajući i slušajući oštra prepucavanja među političarima, pomislili: „Zašto nas sve uvlače u međusobna prepucavanja? Zar ne bi bilo bolje da svađe rješavaju u četiri oka?“ Naravno, kada se radi o ozbiljnim političkim prijeporima oni se zaista izglađuju po tiho, iza zatvorenih vrata, u posebnim sobama za sastanke skupih restorana. Ipak, zar ne bi bilo bolje da se žestoki, verbalni sukobi ponekad riješe fizičkim obračunom, recimo stvarnim dvobojem?

Ponekad su političari zaista rješavali svoje prijepore mačevima i pištoljima, u rano jutro, na kakvoj pustoj ledini, u pratnji sekundanata. Američki predsjednik Andrew Jackson ubio je čovjeka u dvoboju. Jackson je to učinio prije nego što je postao predsjednik, no 1804. američki potpredsjednik Aaron Burr, za vrijeme trajanja svog mandata, ubio je u dvoboju bivšeg američkog državnog rizničara, odnosno ministra financija Alexandra Hamiltona.

Nisu samo američki političari rješavali međusobne sukobe dvobojima. Dvobojima su političari rješavali međusobne sporove sve do druge polovice 20. st. Budući predsjednik Čilea, tada državni senator, Salvador Allende 1952. izazvao je na dvoboj svog kolegu Raula Rettiga. Dvoboj je završio miroljubivo. Obojica su namjerno promašila jedan drugoga. Zadnji poznati dvoboj političara dogodio se 1967., kada su se sabljama dohvatila dva zastupnika francuske narodne skupštine. Poslije nekoliko rana, koji je zadao protivniku, socijalistički zastupnik i dva puta gradonačelnik Marseillea Gaston Defferre proglašen je pobjednikom. Ljevičarski političari pa skloni feudalnim oblicima razrješavanja sukoba? Ništa čudno. Jedan od utemeljitelja njemačke socijaldemokracije Ferdinand Lassalle poginuo je u dvoboju.

Da li su i hrvatski političari međusobne kavge rješavali dvobojima? Zapravo u razdoblju poslije doba baroka (18. st.) političkih dvoboja, čini se, da i nije bilo. Krajem 19. st. u ugarskom dijelu Habsburške monarhije rješavanje političkih razmirica dvobojima bilo je nešto uobičajeno. Hrvatska je u tome, izgleda, bila iznimka. Doduše jedan vrlo važan dvoboj umalo je izbjegnut. O tome sam već govorio kada sam pisao post o ulozi udaranja u stražnjicu u politici. Ipak da ponovim. 1885. pravaški zastupnik Josip Gržanić u sabornici je udario nogom hrvatskog bana Dragutina Khuena Hedervarya u “donji dio leđa”. Kao plemić Khuen nije imao izbora. Morao je izazvati Gržanića na dvoboj. Time bi Khuen izravno prekršio zakon koji je zabranjivao dvoboje i morao bi odstupiti. Ako bi pak izbjegao dvoboj pokazao bi se kao osoba bez časti i ponovo bi morao odstupiti s banskog trona.

Izgledalo je da će se pravaši uspjeti riješiti omraženog bana. Khuen se pak pokazao lukavijim. Pokrenuo je sudski proces. Na njemu nije Gržanića tužio zbog udaranja nogom nego je spor pokrenuo kako bi dokazao kako ga Gržanić ipak nije udario. Sud je naravno presudio u korist Khuena. Svim mastima premazan ban nastavio je vladati Hrvatskom do 1903. kako bi potom postao predsjednik vlade cijele Ugarske.

Ovaj unos je objavljen u Povijest i označen sa , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s