Fizičko nasilje hrvatskoj politici nije strano. Za to ne treba ići daleko u prošlost. Toga ima dosta i u zadnjih dvadeset godina. Poznat je slučaj tuče zastupnika HDZ-a Drage Krpine i srpskog zastupnika Hinića u kafiću Hrvatskog sabora. U tuči je Krpina izvukao deblji kraj, točnije okrvavljen nos. Potom je popucale kapilare u svome nosu usporedio s žrtvom Stjepana Radića u beogradskoj skupštini. Hinić je valjda trebao biti novi Puniša Račić.

Nasilja ima i u ovoj predizbornoj kampanji, ali srećom, kao i u slučaju Drage Krpine, zapravo se radi o operetnom nasilju. To nasilje više izaziva sram nego fizičke ozljede. Tako je jedan uzrujani pristaša vladajuće stranke na provokativni plakat odgovorio udaranjem nogom sićušne aktivistkinje koja ga je nosila. Fino obučeni gospon na Trgu bana Josipa Jelačića zapravo je pokazao kako nas ni odjelo ne može spasiti od mentaliteta balkanske krčme.

Ipak, udaranje nogom može biti i junački čin. 1885. godina tako je zastupnik Stranke prava Josip Gržanić udario nogom u stražnjicu na saborskom zasjedanju bana Dragutina Khuena Hedervarya. Gržanić i njegov „vritnjak“ izazvali su oduševljenje javnosti. Nastao je cijeli niz memorabilija koji su slavili „junački čin“. Posebno su bili omiljeni štapovi za šetnju koji su završavali u obliku Gržanićeve cipele.

Kao plemić, Khuen „vritnjak“ nije mogao tek tako otrpjeti. Plemićki kod časti nalagao je da Gržanića izazove na dvoboj. Ako bi pak udovoljio zahtjevu koje mu nameće njegov položaj i podrijetlo prekršio bi zakon i morao bi odstupiti s položaja bana. Što učiniti? Khuen je pokrenuo sudski postupak protiv Gržanića na kojem je „dokazao“ kako njegov „vritnjak“ zapravo to nije bio.

Dakle kada koristite noge kao političko oružje usmjerite ih protiv jačih od sebe, a ne slabijih. Zamislite „vritnjak“ Jadranki Kosor, Vladimiru Šeksu i Tomislavu Karamarku. Zapravo ne trebate to zamišljati. To će oni doživjeti za nešto više od tjedan dana.