Ozloglašeni post umirovljenog generala Željka Glasnovića, kojim se obračunava sa studentskim plenumom Filozofskog fakulteta danima već i zgražava i zabavlja hrvatsku javnost. Ja pak u njemu ne vidim samo izljev bijesa i primitivizma. General Glasnović je u samo nekoliko rečenica sažeo bit hrvatskog konzervativizma, predstavio idejnu srž hrvatske desnice.

Glasnović promatra svoje neistomišljenike sa stajališta nadmoći, u svakom pogledu pobjednika. Oni su jednostavno „poražene političke snage“. Njihovi stavovi pak izviru iz njihove nezrelosti naspram mudrosti konzervativaca („razmažena derišta“). Kako je i sam konzervativizam drevan tako star mora biti i njegov protivnik s kojim vodi rat bez kraja i konca pa čak i kada je taj protivnik u stvarnosti odavno sišao s društvene pozornice („reciklirani komunisti“). Tu je i obvezatna podozrivost prema knjiškoj mudrosti nasuprot prirodnoj dosjetljivosti primitivnog čovjeka („kvazi intelektualci“).

Ljevica kako iskrivljuje prirodne zakone tako i iskrivljuje prirodni položaj žene, koji je u prvom redu udovoljavanje muškarcu, njegovoj spolnoj želji („skojevke neobrijanih nogu“). Konzervativac je uvijek predstavnik „tihe“ većine, koja je, (jer što bi drugo ova mogla biti?) duboko konzervativna. Nju sputava bučna, ljevičarska manjina („Ta manjinska banda od dvjestotinjak anarhista i boljševičkih sotonista blokira rad fakulteta i sprječava studij više od 7 000 polaznika FF.”).

Politički protivnik mora biti antireligijski nastrojen, pristaša ekstremnog oblika sekularizma („boljševički sotonisti“, „nasljednici onih koji su trgali križeve s vratova”). Zlo u njima nije stečeno nego je uvjetovano genetskim naslijeđem što dolazi do izražaja u njihovom tjelesnom izgledu (blijedi ten, tanki vratovi, dugi prsti, velike glave naspram tijela). Glasnović, premda se služi računalno pogonjenom društvenom mrežom, zazire od tehnologije i u njoj vidi uzrok društvenog propadanja (igranje video igara).

Pošto je zlo političkog protivnika genetski utemeljeno njihova mržnja prema nacionalnim vrijednostima ne može se ispraviti („Patološki mrze sve što je hrvatsko”). Zato je upotreba sile prema takvima potrebna i opravdana („to se rješava pendrekom i suzavcem”). Jedino rješenje za Glasnovićeve neistomišljenike je fizičko isključenje iz hrvatskog društva („Predlažem osnivanje zaklade koja će omogućiti jednosmjerno, bespovratno putovanje mladih titoista i njihovih vođa sa neobrijanim nogama za Piongjang.”).

Ukratko to je slika svijeta u kojoj većinski, čisti pripadnici hrvatske nacije trpe strahovladu protivnika kojih je mržnja prema nacionalnim vrijednostima genetski uvjetovana. Njihovo „nehrvatstvo“ čini ih tjelesnim nakazama, a i kvare prirodan poredak stvari u kojem je žena stvorena da udovoljava muškarcu. Zato je primjena nasilja prema njima potrebna i opravdana.

Ovu su ideje od nekud poznate, zar ne?