Tijekom vremena simboli mogu zadržati isti oblik ali u pravilu, tijekom vremena, mijenja se njihovo značenje, njihova važnost. Navedeno vrijedi i za nacionalne simbole pa tako i grbove. Pri tome nisu toliko bitne izmjene službenih tumačenja koliko njihov doživljaj u javnosti.

U to sam se ovih dana i sam osvjedočio. Obukao sam tamnu jaknu s razmjerno malim hrvatskim grbom, točnije grbom Hrvatske bratske zajednice u kojem hrvatski grb predstavlja središnji, glavni dio. Moj modni izbor izazvao je zanimljive reakcije ljudi s kojima sam se susretao. Jakna nije loša, ali taj grb. Trebao bih ga na neki način ukloniti. To je bila reakcija čak i onih mojih poznanika za koje znam da su uvjetno rečeno „desno“ usmjereni. Nisam ni policajac, ni vojnik, ni carinik. Što će mi onda hrvatski grb na odjeći?

Temeljni hrvatski nacionalni simbol, umjesto da je znak okupljanja i izvor ponosa postao je nešto sporno. Previše su se često famozne „kockice“ koristile kao maskirne boje za lopovluk i divljaštvo. Tako si od jednom, kao u doba socijalizma, ponovo sumnjiv ako nosiš vlastite nacionalne oznake. Nećeš doduše u zatvor ali da ćeš privlačiti prijekorne poglede…

Priznajem, znak Hrvatske bratske zajednice može izazvati određenu nelagodu. Hrvatski grb, kojeg natkriljuje američki orao, podsjeća na oznaku kakve nacističke jedinice usprkos činjenici da je Hrvatska bratska zajednica organizacija tradicionalno vezana za sindikate i u njoj su komunisti imali značajan utjecaj.

Nastanak samog znaka Hrvatske bratske zajednice (nekada Hrvatske bratske zajednice) nije prošao bez kontraverzi. Prvotno je dio simbola ove organizacije bio povijesni hrvatski grb koji, uz crveno-bijelu „šahovnicu“, sadrži i grbove Dalmacije i Slavonije. Ovaj je proglašen od strane dijela članstva „mađaronskim“. Zato je prihvaćen grb koji je među Hrvatima širila Hrvatska stranka prava, a koji se sastojao samo od crvenih i bijelih kvadratića s crvenim kvadratom kao početnim.

Od ponosa do sramote. Unakazili smo vlastiti nacionalni identitet.