U toj dvorani svake smo nedjelje gledali crtiće. Tijekom tjedna ova je ugošćavala glazbenu školu, djevojčice i dječake koji su marljivo savladavali solfeđo i prve note na klaviru, gitari ili violini. Zvala se dom kulture „Zapruđe“ i nalazi se u istoimenom novozagrebačkom naselju. Taj prostor, koji može primiti oko 150 ljudi, godinama je (zajedno s knjižnicom) predstavljao najvažnije kulturno žarište u istočnom dijelu Novog Zagreba, području s oko 70.000 stanovnika.

Promjena društvenog ustroja 1990. donijela je i neke promijene i u dvorani. Zidovi su ostali jednako zapušteni, stolci oštećeni, klavir raštiman. Promijenio se naziv na dvorani. Ona je postala „Hrvatski dom – Zapruđe“. Pridjev hrvatski obično ide s institucijama od nacionalnog značaja ili se pojavljuje u slučajevima kada kulturna organizacija predstavlja iznimku, posebnost u svojoj sredini – kao kada se radi o organizacijama nacionalnih manjina. Zapuštena prostorija na rubu grada nije 1990. postala ponosom nacionalne kulture niti su Hrvati u Zapruđu ugrožena skupina.

Upotreba pridjeva „hrvatski“ mora biti strogo dozirana. Razlog za to nije sram pred vlastitim identitetom nego težnja da se sačuva važnost „hrvatstva“ i da se vrijednost onog što nas bitno određuje ne umanjuje pretjeranom i neprimjerenom upotrebom.

Drugi važno obilježje pretjerane upotrebe nacionalnog nazivlja je osjećaj nesigurnosti. Mi nismo dovoljno samouvjereni u svome „hrvatstvu“, u zemlji u kojoj mi Hrvati činimo više od 90% stanovništva! U Hrvatskoj je sve hrvatsko samo po sebi. Zar bi moglo biti nekako drugačije?

Takav je problem i sa isticanjem državnosti. U prijedlogu novog predsjednika Hrvatskog sabora akademika Reinera da instituciju kojom predsjedava preimenuje u Hrvatski državni sabor ne vidim žal za NDH nego izraz nesigurnosti, izraz nevjerice u vlastitu nezavisnost, u trajnost državnog položaja Hrvatske. Ta i takva nesigurnost ne može se ukloniti verbalnim, nominalnim isticanjem državnosti. Nama treba država koja efikasno funkcionira u korist svojih građana. Takva državnost je sidro nezavisnog, državnog položaja Hrvatske, a ne imena u memorandumima dokumenata.