Kako sada stvari izgledaju SDP se ponovo vraća u oporbu, u opoziciju, u položaj na koja se ova stranka od 1990. na ovamo već navikla. Svaki silazak s vlasti je traumatično iskustvo za političku organizaciju koja je do izbora držala glavne poluge politike i društva. Kroz ovaj neugodan proces SDP je prošao već 2003. godine.
Dok je na parlamentarnim izborima početkom 2000. koalicija oko SDP-a (SDP, HSLS, PGS, LS, SBHS) osvojila 1.133.136 glasova (40, 84%), na izborima krajem 2003. koalicija okupljena oko SDP-a (SDP, IDS, Libra, LS) doživjela je pravu katastrofu. U kasnu jesen 2003. SDP i pridružene stranke osvajaju samo 560.593 glasa (23,27%). U samo četiri godine izgubljeno je više od polovice glasova dobivenih 2000.!
Odmah je počela unutarstranačka hajka na bivšeg premijera i predsjednika SDP-a Ivicu Račana. Račan je proglašen mlitavcem koji je olako bacio koplje u trnje i ponovo doveo HDZ na vlast. Ovaj se iz nastale situacije izvukao obilaženjem stranačke organizacije, obećavanjem novog, više ideologiziranog SDP-a (tzv. „Račanove teze“) i onom već čuvenom rečenicom kako se „Vlast može izgubiti ali obraz ne.“, što god ona značila. Ivica Račan je bio teško „ranjen“ ali se uspio održati na čelu SDP-a.
Kakvi su rezultati SDP-ove koalicije u jesen 2015. naspram onih 2011. kada je ova došla na vlast? 2011. SDP-ova koalicija (SDP, HNS, IDS, HSU) osvaja 958.318 glasova. U postocima taj je rezultat čak bio bolji od onog 2000. (41,08%). Četiri godine kasnije SDP-ova koalicija „Hrvatska raste“ (SDP, HNS, Laburisti, HSU) osvaja 736.022 glasa. HDZ-ova koalicija osvaja pak, zajedno s glasovima dijaspore, 770.733 glasa. Dakle ne puno više od SDP-ove koalicije! Dok je Račanova koalicija 2003. izgubila povjerenje više od polovice birača iz 2000., Milanovićeva koalicija izgubila je nešto manje od jedne četvrtine birača. Razlike između 2003. i 2015. su vrlo velike.
Znam, poraz je poraz. Primili vi samo jedan gol u produžetku ili šest komada već u prvom poluvremenu. Usprkos tome ne smijemo zanemariti razlike između poraza 2003. i onog ove godine. Da, Ivo Sanader je bio daleko uvjerljiviji vođa HDZ-a od Tomislava Karamarka ali je i stanje svjetskog gospodarstva bilo daleko bolje 2000. i 2003. nego 2011. i 2015. Gotovo u svim europskim zemljama vlade koje su provele svoje države kroz krizu „nagrađene“ su gubitkom vlasti.
Milanovićeva vlada je bila daleko od savršene. U njoj je bilo i osoba vrlo upitnih sposobnosti i to baš iz kvote SDP-a. Usprkos tome, poslije četiri godine, birači su prema njoj bili manje strogi nego prema vladi Ivice Račana.
2003. situacija za SDP je bila na izgled bolja jer se mogao povući na „pričuvne položaje“. Imao je sebi sklonog predsjednika Republike i gradonačelnika Zagreba iz svojih redova. Tu moram naglasiti kako Stipe Mesić nije postao 2000. predsjednik kao kandidat SDP-a, a Milan Bandić kao gradonačelnik već 2003. se ponašao kao snaga za sebe i u Zagrebu se više radilo o napetoj koaliciji Bandića i SDP-a. Vrlo su brzo Milan Bandić i novi premijer Ivo Sanader uspostavili usku suradnju.
2003. mi u SDP-u prigovarali smo Ivici Račanu olako mirenje s porazom. Zoran Milanović je na sve moguće načine pokušao održati SDP na vlasti. Pri tome mi se neki njegovi postupci ne sviđaju. Kada se pak sjetim kritika upućenih Račanu 2003. mogu samo ustanoviti kako smo dobili ono što smo, prije dvanaest godina, smatrali da nam nedostaje.
Konačno, ako HDZ-ova koaliciji i MOST oblikuju vladu ne mogu zanemariti kako u SDP-u imaju daleko moćnijeg suparnika nego što je to bio slučaj 2003.
Marin Knezovic 
Marine, tekst nije loš, ali nije završen. Naime, propuštaš istaknuti činjenicu da je SDP nakon poraza 2003. ostao monolitan. Iako SDP homogenost NIKADA nije krasila, dapače, heterogenost SDP-a uvijek je bila izrazita prednost u odnosu na stranke centra ili desne provincijencije, pri čemu smo otvoreno kritizirali predsjednika Račana, ostali smo monolitni, odnosno niti jedna stranka se nije izlegla iz skuta SDP-a (osim HSD-a kolege Zovka, ali to je jedva vrijedno spomena). U periodu upravljanja SDP-om od strane Milanovića kao drugog predsjednika, na žalost, dogodilo se sasvim suprotno. Stranka je izvršila raspuštanja gradskih, općinskih, mjesnih, pa i županijskih organizacija i kada je to trebalo, ali ruku-na-srce počesto kada to i nije trebalo. Posljedice su bile gubitak članova u nemalom, četveroznamenkastom broju, a zatim i nastajanje čak 5 novih političkih stranaka sastavljenih od uglavnom socijaldemokrata (što članova, što dotadašnjih simpatizera i glasača) razočaranih u stil i način upravljanja SDP-om u poslijednjih nekoliko godina. Možemo razmatrati činjenicu da je BM365RiS stranka centra sastavljena od članova različitih ideoloških opredjeljenja i da nju ne treba stavljati u isti koš kvantifikacije tog negativnog učinka, no s druge strane također je notorna činjenica da je velik dio tih članova glasao za SDP upravo zbog čelnika stranke – opet postoji i kontraargument da su ti isti ljudi različito glasali na lokalnim i parlamentarnim izborima. Slična situacija je i s partnerima iz HNS-a. Brzopleto čuvaje vlastite foteljice (koja je – kako se ispostavilo – i nije baš najudobniji dio političkog namještaja) po svemu sudeći stajalo je i tu stranku i cijelu koaliciju, a stajati će tu stranku i u buduće pobjede u nemalom broju lokalnih sredina.
Iako nisam radio matematičku analizu ukupnog negativnog učinka na D’hontovu raspodjelu glasova na ovim izborima, poznavajući Arsena uvjeren sam da je Arsen to napravio i da raspolaže konkretnim podacima. Premda je takva analiza vezana sa “if-then” stanje indikativno bi prikazala zašto je koalicija Hrvatska raste dobila gol u 120-toj minuti, a odgovor je – zato što se dovela u tu situaciju – sama, jer do produžetaka je došlo iz razloga koji su prethodili samim parlamentarnim izborima, a nisu bili sastavni dio istih.