Govor Zorana Milanovića na konvenciji SDP-a 26. rujna iznenadio je mnoge. Posebno su javnost zabavljale usporedbe esdepeovaca sa životinjama. Tako bi članstvo SDP-a trebalo biti lavovi, lavice, sokolovi, orlovi i sl. Kao da je s govorom aktualnog hrvatskog premijera među slušatelje sišao sav bestijarij s kakvog romaničkog portala na kome se prepliću udovi ljudi i zvijeri. Ako želite neku suvremenoj osjećajnosti bližu usporedbu kao da su stranački aktivisti trebali, pod utjecajem govorničke vještine nadahnutog Zorana, doživjeti temeljitu duševnu i fizičku preobrazbu po uzoru pokemone ili neke druge junake japanskih anima.

Zoran Milanović imao je i boljih govora od onog na nedavnoj konvenciji u zagrebačkom Domu sportova. Može mu se naći cijeli niz formalnih i logičkih zamjerki, no predsjednik SDP-a nikada nije održao mjestu i vremenu primjereniji govor. To nije bio toliko govor usmjeren protiv glavnog političkog suparnika, to nije bila samo pohvala vlastitim dostignućima, to je prvenstveno bila, na trenutke, posve nesputana provala osjećaja. Ono što je slušatelju ostalo u pamćenju nisu bili podaci nego snažne emocije u kojima se miješaju oduševljenje, odlučnost, vjera u budućnost.
To je nešto izvanredno rijetko. U Hrvatskoj je pesimizam znak mudrosti. Onaj čuveni „nemoj ti meni pričati“ znak je moralnog i intelektualnog autoriteta. Hrvatski se ulični filozof nikada ne smije. Milanović je svojim govorom bacio rukavicu u lice osjećaju bespomoćnosti koji nam se prodaje kao znak osobite intelektualne nadmoći.
Zato je bolje biti Milanovićev pokemon, lav ili kakav pernati predator nego zamišljeni mravojed koji nikada neće dignuti glavu iz prašine rezigniranosti.