Podaci – riječi, brojke, grafikoni, tabele, svi ti elementi standardnog poslovnog izvještaja trebali bi biti nositelji kampanje vladajućih stranaka na predstojećim izborima. Informacije o gospodarskom napretku morale bi uvjeriti birače kako postojeća politička garnitura zaslužuje još četiri godine mandata. Pri tome se u prvi plan gura podatak o rastu BDP-a od 1,2%. Nisam baš siguran kako se suhim ekonomskim pokazateljima može graditi politička promocija. Vlada Ivice Račana ostvarila je 2003., godine kada je izgubila izbore, rast BDP-a od 5% ( 1999. BDP je padao po stopi od 1,5%) pa joj je taj podatak malo pomogao.

Birači nisu nadzorni odbori velikih kompanija. Za njih su važni neki drugi činitelji. Glasači odlučuju na temelju dojma i osjećaja, a ne pomnom analizom statističkih podataka. Politički teoretičari često promatraju birače kao tzv. racionalne egoiste. Ljudi gledaju samo svoj probitak, no prije su spremni  zadovoljiti se malom ali sigurnom koristi nego riskirati mogući veći dobitak koji je neizvjestan i mogao bi ugroziti onu skromnu ali zajamčenu korist. Ako se glasači budu tako ponašali aktualna Vlada može računati na još jedan mandat, ali…
Glasači se često ne ponašaju kao racionalni egoisti. Kada bi glasači uvijek pažljivo uspoređivali korist koju neka politička opcija nosi s rizicima dovođenja na vlast iste nikada ne bi vlast vidjeli različiti demagozi i opasni diktatori tipa Hitlera i Mussolinija. Glasače nose osjećaji da je nešto dobro ili loše, a ne podrobne analize postojeće situacije.
Usuđujem se reći politika, kao borba za naklonost birača, stvar je osjećaja i tek je vrlo labavo vezana sa zdravim razumom. U Hrvatskoj, u kojoj je pesimizam glavni znak inteligencije, osvojiti vlast je lakše nego obraniti stečene pozicije. Ako si protiv, znači da si pametan, a nitko ne želi ispasti glup. Želite li vi biti glupi?