Njemačka. Riječ koja izaziva podvojene osjećaje. Za moje pokoljenje to je bila zemlja iz koje je dolazila tehnička roba najbolje kakvoće. Nema automobila do onog kojega napravi Švabo. Njemačka je i područje gdje je živio najveći dio moje šire obitelji. Gastarbajterska rodbina redovito nas je opskrbljivala džemperima iz C&A, gumenim bombonima koje sam gutao dok ne bih povratio, kao i tijekom 80-tih manjkajućom kavom, deterdžentom, uljem i sl.

Njemačka je tako bila sveprisutna u mom životu premda strogo ograničena na materijalnu razinu. Ta država je uvijek bila nešto konkretno, s onu stranu plitkog pametovanja. Njemačka Hegela, Goethea i Bacha nije za mene postojala.

Poslije smrtonosnog partnerstva s nacističkom ideologijom kao da su i Nijemci sami Njemačku ideja, društvene misli  i zanosa  stavili na stranu. Tako je danas slika Njemačke slična onoj koju sam ja kao dijete stvorio preko jeftinih proizvode iz njemačkih robnih kuća. Njemačka, kada suvereno nastupa kao zaštitnik europskih financija, to čini tako da se predstavlja  kao odvjetnik zdravog razuma, provjerljivih brojki koji odmahuje rukom na bilo kakve ideološke koncepte.

Iza te, na prvi pogled, stamene samouvjerenosti krije se zapravo činjenica da Njemačka na početku 21. stoljeća ne zna dugoročno što bi. Njemački povjesničar Sönke Neitzel tako govori o sto godina staroj  „njemačkoj dilemi“. Njemačka je danas kao i početkom 20. st. previše moćna da ne bi izazivala podozrenje drugih europskih država, a s druge je strane nedovoljno jaka da stvarno zagospodari kontinentom.

To se ogleda i u konceptu Europske unije u kojoj je njemački glas najzvučniji ali nedovoljno da utiša ostale. Kakva bi to trebala biti njemačka Europa? Za sada se ona svodi na zadovoljavanje strogih računovodstvenih standarda. Europa bi se trebala temeljiti na saldo kontu. Zaista?