Radnja najpoznatije hrvatske renesansne komedije „Dundo Maroje“ događa se u Rimu. To nije ništa neobično. Kako samo navedeno djelo svjedoči Rim 16. st. je bio grad pun „našijenaca“, u kojem čuti razgovor na hrvatskom i srodnim jezicima nije bila neuobičajena pojava. Dundo Maroje za Rim govori da je“ mjesto toliko delicijozo“ (toliko divno) premda nevoljko tu boravi. Drugi Držićev lik naziva Rim rajem (Kako zlo u Rimu, u raju?). Rim je mjesto zabave, uživanja (smo došli u Rim za imat kigodi pjačer).

Hrvat u Rimu nije egzotična iznimka. Još od 14. st. oko crkve sv. Marine i ruševina mauzoleja cara Augusta na obali Tibra nastaje postepeno malo hrvatsko naselje. U XV. st. hrvatska se kolonija, priljevom brojnih bjegunaca pred Turcima, naglo povećava. Tada nastaje hrvatska (slavenska) bratovština „Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi S. Petri“ koja crkvu sv. Marine pretvara u crkvu sv. Jeronima. Uz crkvu podižu gostinjac kao i bolnicu. Bratovština se brinula kako za hodočasnike iz Hrvatske tako i za brojne izbjeglice pridošle pred osmanskom najezdom, kao i siromašne rimske Hrvate. Izdavanje knjiga na hrvatskom jeziku također je bio dio djelatnosti bratima.
Srednjovjekovni i renesansni Rim je zaista multikulturna sredina u kojoj jedna pored druge žive i djeluju različite etničke skupine. Ono što se danas predstavlja kao ideal u srednjevjekovnom svijetu je bilo pravilo. „Multikulturalizam“ je u ovo davno doba nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Tek pojava borbenog nacionalizma u 19. i 20. st., koji inzistira na kulturnoj monolitnosti koja je navodno glavno obilježje nacije, razbija srednjovjekovni suživot.
Ponekad nije loše vratiti se u srednji vijek.