Tko sam ja? To, na trenutke pretenciozno pitanje, tijekom cijelog svog života postavlja svatko od nas. Nema konačnog odgovora. Dio našeg nastojanja da same sebe stavimo u neke dokučive okvire je i naše nacionalno opredjeljivanje. Pripadnost nekoj skupini bitna je odrednica svakog čovjeka koje se samo rijetki pojedinci uspijevaju odreći. U skupini se osjećamo jačima i spremni smo činiti neke stvari koji nam vlastito sebeljublje ili, u gorem slučaju, zdrav razum ne dozvoljavaju da činimo.

Nacija je jedan, emocijama pun, time i vrlo moćan oblik ljudskog organiziranja. Kao takav, svaki bi pojedinac morao nešto znati o toj društvenoj pojavi pored pukog snažnog osjećaja koje ga za tu skupinu veže.

2005. objavio sam priručnik za napredno učenje povijesti o Hrvatskom narodnom preporodu. Knjižica je namijenjena učenicima viših razreda osnovne škole i srednjoškolcima. Prvu stvar koju sam učenicima nastojao objasniti bilo je: „Što je to nacija?“. Nacija nije pojava koja je, kao što nas nastoji uvjeriti jedna pjesma i ratoborni nacionalizam, uklesana u kamen i koja se, vječna poput granita, prenosi s pokoljenja na pokoljenje. Ona se mijenja i ljudi širom svijeta na drugačije načine doživljavaju nacionalno opredjeljivanje.

U samoj Europi postoje dva glavna pristupa naciji. Jedan je na njezinom zapadu, karakterističan prvenstveno za Francusku i Veliku Britaniju koji naciju doživljava kao zajednicu građana na teritoriju neke države. Drugi se pojavio u srednjoj Europi i on naciju doživljava kao nešto urođeno, što se prenosi rodbinskim vezama i nije stvar izbora pa i nije nužno vezana za neko područje. Pod utjecajem upravo ove srednjoeuropske verzije nacije nastala je hrvatska nacija kao i ostale nacije srednje i jugoistočne Europe.

Ta dva koncepta nacije nisu jasna novoizabranoj predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović. Tako se dogodilo da je svojom nespretnom izjavom kako su Srbi u Hrvatskoj isto Hrvati, jer su državljani Hrvatske, povrijedila mnoge. Predsjednica u dolasku je to učinila u najboljoj namjeri. U to sam siguran. Mislila je kako će svojim stavom naglasiti otvorenost hrvatskog društva ali je samo povrijedila Srbe u Hrvatskoj ali i dio Hrvata, posebno onih koji žive izvan granica hrvatske države.

Zaista, možda bi bilo bolje da umjesto ideologije „krvi i tla“ mi Hrvati utvrdimo svoj identitet na državnopravnim osnovama, no protiv toga bi prvenstveno ustali mnogi oni koji su podržali predsjednicu i koji hrvatstvo doživljavaju kao vječnu, mističnu tvorevinu.

Što reći o nepoznavanju pojma “građanin”? Bolje ništa.

Politika je neprestano učenje, zanat koji stalno učite no nikada ga do kraja nemožete izučiti. Bitno je da iz svega ovoga predsjednica nešto nauči.