Jasenovac

Malo je stvari koje mogu potaknuti emocije u raspravama kao što su događaji iz bliže ili dalje prošlosti. Svi mi osjećamo prošlost kao dio nas samih, kao dio našeg osobnog ili obiteljskog iskustva. Zato o prošlim vremenima uvijek imamo nešto za reći. Emocije je pri tome teško izbjeći. To vrijedi kako za kavanske rasprave, priče u dnevnom boravku s obitelji ali često  i za stručne, akademske rasprave.

Jedna takva „strastvena“,  akademska rasprava obilježila je prve godine mog studija povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu krajem 80-tih godina 20. st. Predmet spora u akademskim krugovima postalo je pitanje broja žrtava drugog svjetskog rata na području ondašnje Jugoslavije, a posebno broj žrtava ustaškog koncentracionog  logora Jasenovac. U središtu rasprave, s hrvatske strane, našao se profesor na mojoj katedri Ljubo Boban.

Dio srpskih intelektualnih krugova, posebno onih okupljenih oko Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) počeo je osporavati „službenu“ brojku stradalih u Jasenovcu koja se tada kretala između pola milijuna i sedamsto tisuća žrtava. Navodno je brojka bila od jugoslavenskih komunističkih vlasti hotimično umanjena. Pravi broj stradalih u Jasenovcu, po dijelu “stručnjaka” iz Srbije, iznosio je između milion i milion i četiristo tisuća. Kako su žrtve Jasenovca mahom bili Srbi implicitno se tvrdilo kako se nastojalo umanjiti srpski gubici u ratu kako bi se umanjila uloga Srba u borbi protiv fašizma i djelomično smanjila krivnja Hrvata za genocid nad Srbima…

Ljubo Boban je u tada vrlo popularnom tjedniku „Danas“  (br. 323 od 26. IV. 1988.) dao intervju u kojem se osvrnuo na problem utvrđivanja broja jasenovačkih žrtava. Upozorio je na nepouzdanost izvora na osnovu kojih se zaključuje o brojnosti stradalih u Jasenovcu i na ogromne razlike u procjenama broja mrtvih u ovom koncentracijskom logoru. One su išle od 50.000 (Franjo Tuđman) do 1.400.000 mrtvih!

Profesor Boban je potom bio izvrgnut medijskoj hajci koju su predvodili mediji iz Srbije, ali i pojedinci iz Hrvatske (Pero Kvesić, Lordan Zafranović). Članke vezane za polemiku oko logora Jasenovac Ljubo Boban je objavio u svojem djelu „Kontraverze iz povijesti Jugoslavije“. Pozivajući se na statistička istraživanja Vladete Vučkovića, Vladimira Žerjavića i službeno prikupljene podatke od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti iz razdoblja neposredno poslije 2. svjetskog rata i popisa žrtava iz 1964. (nastalog zbog potreba pregovora o ratnoj odšteti sa Saveznom republikom Njemačkom) broj stradalih u drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije nije mogao biti puno veći od jednog miliona. Ta je brojka obuhvaćala i one koji su bili i na „drugoj“ strani (oni su činili oko 40% poginulih).  Kako onda 1.400.000, 1.000.000, 700.000 ili 400.000 stradalih u Jasenovcu?

Danas na internetskim stranicama javne ustanove spomen područje „Jasenovac“ može se pročitati poimenični popis žrtava koncentracijskog logora. Broj poimenično utvrđenih stradalih logoraša iznosi 83.145. Stvarni broj žrtava nikada se neće utvrditi, no on ne može biti ni bitno veći ni bitno manji od navedene brojke.

Više od 80.000 žrtava je strašna brojka. To je kao da danas odlučite poubijati cjelokupno stanovništvo  Zadra s okolicom. Tim stvarnim žrtvama nanesena je velika uvreda krajem 80-tih godina od strane dijela srpske intelektualne elite kada su hladnokrvno iskorištene u svrhu psihološke pripreme srpskog stanovništva za rat koji je uslijedio. Izmišljanje fantastičnog broja žrtava samo je na kraju izvuklo na površinu one koji relativiziraju zločin počinjen u Jasenovcu.

Među njih spada i izvjesni Mladen Ivezić autor knjige „Titov Jasenovac“ s kojim je „Glas koncila“ 27. srpnja objavio intervju. Povod razgovoru bilo je predstavljanje knjige spomenutog gospodina u rezidenciji  „Družbe Isusove“ u Zagrebu. Prema Iveziću u Jasenovcu je stradalo najviše 400 logoraša i to prvenstveno zbog tifusa, logor su zapravo vodili Židovi kada nisu pristupali u redove SS-a (!!!), a ponekad su se logoraši i sami ubijali.

Zamislite što bi neki Ivezićev antipod rekao o Bleiburgu? Broj žrtava neposrednog poraća također je preuveličavan. Tako se često barata brojkom o 300.000 žrtava Bleburga i „Križnog puta“. Demografski neodrživa brojka. Prema Žerjaviću broj stradalih Hrvata i Bošnjaka u razdoblju komunističkog terora neposredno poslije 2. svjetskog rata kreće se između 45 i 55 tisuća. Puno. Previše. Kao da se danas netko dosjeti pobiti sve građane Siska. Ipak, daleko manje od 300.000.

Vratimo se pak Ivezićevom antipodu. On bi mogao opisati „Križni put“ kao odvođenje pripadnika vojske propale NDH na oporavak u ugodnu sredozemnu klimu doline Vardara. Partizani su se pri tome nježno brinuli kako ne bi nekom usfalio pokrivač, sapun ili mast za kurje oči. Ako je i bilo stradalih na putu prema odredištu njihove rehabilitacije to se dogodilo zato što bi nekog starijeg ustašu izdalo srce, ili bi se domobrani posvađali međusobno oko kolača koje bi im dijelile partizanke ili bi se netko utopio pijan jer se u povorci stalno slavilo uspostava nove, bolje socijalističke zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti.

Rasprava o broju žrtava Jasenovca uvela nas je u rat 90-tih godina. Da li nas Ivezić i slični ponovnim raspirivanjem priče o broju žrtava Jasenovca žele pripremiti za neki novi sukob?

Ovaj unos je objavljen u Politika i povijest, Povijest i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.