U ljubavi i ratu navodno je sve dozvoljeno. Ovo bi se pravilo moglo primijeniti i u politici. Podmetanja i udarci ispod pojasa njen su sastavni dio. Jedan oblik političke agitacije, koji se nalazi u moralnoj sivoj zoni, je i „filibustering“. Filibustering je iskorištavanje parlamentarne, poslovničke procedure kako bi se govorima bez kraja i konca odgodilo ili izbjeglo donošenje neke odluke u predstavničkom tijelu.
Izraz filibustering je u upotrebi od druge polovice 19. st., no kao sredstvo manipulacije parlamentarnom debatom poznat je od kada postoje politička sukobljavanja u predstavničkim tijelima. Dugačke govore, kao sredstvo odgađanja ili sprečavanja odluka za koje je bila većina članova predstavničkih tijela, koristili su i rimski senatori.
Zadnji primjer filibusteringa imali smo na zasjedanju Skupštine grada Zagreba 10. travnja 2014. Tada se sjednica otegla duboko u noć, a da se raspravilo o samo osam od četrdeset i dvije točke dnevnog reda. Zastupnici SDP-a u Skupštini su se svi redom javljali na svaku točku za raspravu želeći da se sjednica toliko oduži kako bi se točka o namjeni sportskih terena na Sveticama prenijela na drugi dan i na sam početak nastavka zasjedanja Skupštine. Time bi ona u očima javnosti i medija dobila na važnosti, a SDP-ovo protivljenje predavanju ovih sportskih terena Hrvatskom nogometnom savezu bilo bi osobito istaknuto.
Filibustering nije uspio. Umjesto sljedeći dan o Sveticama se raspravljalo usred noći. To ukazuje na problematičnost filibusteringa. On rijetko uspijeva. Isto tako ionako nisko mišljenje javnosti o razini rasprava u predstavničkim tijelima još više smanjuje. Manjina u predstavničkom tijelu se pokazuje kao „loš gubitnik“. Samo iznimno filibustering može izazvati simpatije javnosti.
Filibustering je grubo i sirovo oružje koje se može koristiti samo iznimno i vrlo oprezno jer po svojoj prirodi ugrožava povjerenje u parlamentarnu raspravu na kojoj počiva.
