Poput poziva na kavu i poziv na pivo je prvenstveno poziv na druženje, poziv na bolje upoznavanje. Dok poziv na kavu pretpostavlja neku vrstu formalnog, površnog druženja poziv na pivo podrazumijeva da su osobe uključene u uživanju napitka od fermentiranog ječma spremne na neku vrstu intimnijeg, otvorenijeg susreta. Jer… Obično se ne staje na jednom pivu, već iza njega ide drugo, treće i tako, ljudi se otvore, zidovi inhibicije postaju sve klimaviji, sudionici, sada već pijanke, priznaju jedni drugima ono što bez posredovanja alkohola u navedenom napitku vjerojatno ne bi.

Prihvaćanje poziva na pivo često je i prihvaćanje poziva na uzajamnu iskrenost. Tako pivo ima i važnu ulogu u politici. Jedan od bitnih testova javnog mnijenja, prilikom izbora zastupnika predstavničkih tijela, guvernera pa i predsjednika u Sjedinjenim Američkim Državama je onaj „Who do you want to have a beer with?“ (S kim bi ste popili pivo?). U pravilu pobjeđuje onaj koji bi bio većini birača bliži, poželjniji „pivski brat“. Dobar je samo onaj kandidat s kojim bi se potencijalni birač intimno osjećao lagodno, opušteno.

Stručnost, znanje, upućenost u politiku često su više mana nego prednost u izbornom natjecanju. Kandidat koji sipa podatke „iz rukava“ i koji o svemu sve zna ostavlja često dojam arogancije, oholosti i biračima je neprivlačan pa i odbojan. Politika je uvijek bila više stvar osjećaja nego podataka, znanja, razuma.

Dobro se sjećam afere oko pijane vožnje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i  bijega potonjeg pred policijom. Naredno jutro, vozeći se tramvajem, moji suputnici u javnom prijevozu umjesto riječi osude za gradonačelnika su imali samo izraze razumijevanja i opravdanja. Pa tko od nas nije bar jednom sjeo za volan kada je popio koju čašicu više? Bježao od policije? Pa kaj? Ako se čovjek u ovoj nesretnoj državi nema pravo napiti pa na što onda ima pravo? Bandiću ne samo što popularnost nije opala nego je još i porasla.

Vrijednost pijanstva u političkoj promidžbi dobro su uvidjeli nekadašnji splitski gradonačelnik Željko Kerum i njegov izborni tim. On je svoju pobjedničku izbornu kampanju započeo pijanim sukobom u lokalu u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulice kada se navodno potukao s ostalim gostima birtije po pitanju Hajduka i zbog toga je proveo noć u pritvoru. Za običan splitsku puk Kerum je postao idol jer je „purgerima“ zbog Hajduka usred Zagreba rekao što ih ide. „Da sam ja s Kerumom bija tamo, šta bi im ja tek činija…“ komentirali su mnogi stanovnici grada pod Marjanom.

Najnoviji je slučaj alkoholne popularnosti onaj SDP-ova zastupnika Peđe Grbina. Svi već znaju priču o tome kako se u poodmaklim noćnim satima „opuštenom“ Grbinu omakle politički nepodobne„Čavoglave“. Džaba Grbinu što je inače mlad i pametan čovjek, dobar odvjetnik i predsjednik jednog od najvažnijih saborskih odbora. To ga nije učinilo popularnim. Njegova nesavršenost ga je učinila popularnim. Umjesto osude mladom saborskom zastupniku je samo porasla javna privlačnost. Jedan od mojih prijatelja nedavno je s Grbinom izašao van. U lokalu su se svi s nestašnim zastupnikom htjeli slikati ili popiti piće. Grbin je tako postao osoba s kojom bi prosječni hrvatski birač popio pivo, osoba s kojom bi se mogao osjećati opuštano kada bi s njima pričao o glupom poslovođi na poslu, o jeftinom autolimaru i mladoj konobarici preko puta. To je važan korak u karijeri svakog političara.