Posebna maorski obred dobrodošlice uvijek izaziva pozornost javnosti. Ritual kojeg prate plaženje jezik i gestikulacija koja je bliže prijetnji nego uvriježenim pokretima tople gostoljubivosti, nešto je što mediji nikako neće zanemariti. To je bio i slučaj prilikom posjeta hrvatskog premijera Zorana Milanovića Novom Zelandu.

Inače malo tko bi povezivao Hrvate i polinezijske prastanovnike Novog Zelanda – Maore. Usprkos tome veze između ove dvije etničke skupine na Novom Zelandu su iznenađujuće jake što je stvorilo jedan osebujnu kulturnu i društvenu pojavu – Tarara.

Maore i Hrvate jedne drugima privukao je u prvome redu njihov zajednički, nizak društveni položaj na Novom Zelandu krajem 19. i početkom 20. st. Većinsko, engleski govoreće stanovništvo, ovih dalekih otoka s prezirom je gledalo kakao na maorske domoroce tako i na siromašne, slavenski govoreće doseljenika iz Dalmacije. Objema skupinama bili su namijenjeni najteži poslovi. To je u prvom redu bilo kopanje kauri smole, fosilizirane smole kauri drveta, koja se do polovice 20. st. na veliko koristila kao sirovina u kemijskoj industriji.

Marginalizirani od strane anglosaske većine Maori i Hrvati okreću se jedini drugima. Obje zajednice preuzimaju jedna od druge pojedine kulturne elemente. Maori tako počinju svirati tamburice, dok se Hrvati žene maorskim ženama, a ponekad se čak i pokapaju po maorskim običajima. Nastaje kulturna i etnička skupina koja se naziva Tarara, što je maorski naziv za Hrvata.

Tako je Novi Zeland pun osoba polinezijskog podrijetla i hrvatskih prezimena, ljudi koji brižljivo čuvaju kako svoje maorsko tako i svoje hrvatsko nasljeđe. Upravo Tarara ima važnu ulogu u emancipaciji Maora u drugoj polovice 20. st.

Danas, kada se pitamo kakva je budućnost Hrvata u globaliziranom društvu, možda je Tarara putokaz koji nam govori kako bi mogla izgledati budućnost hrvatskog naroda. Stapanje s drugim narodima i kulturama uz iznenađujuće ali uzbudljive rezultate. Ako je Zoran Milanović to naučio iz posjeta Novom Zelandu putovanje se isplatilo.