Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u obraćanju javnosti po donošenju prvostupanjske presude u slučaju Fimi media obrušio se na onaj njen dio koji je i HDZ proglasio krivim za korištenje nelegalno stečenih novčanih sredstava. Pošao je od tvrdnje kako 200.000 ljudi (koliko navodno broji članstvo HDZ-a) ne može biti krivo za korupcijsko financiranje stranke, a na drugoj strani pozvao se na zasluge HDZ-a u stvaranju nezavisne Hrvatske.

Ovaj drugi argument podsjeća me na izjavu jednog suca Vrhovnog suda s početka 90-tih kako hrvatski branitelji ne mogu počiniti ratne zločine. „Svetost“ cilja opravdala bi hrvatskog viteza koji bi u žaru borbe za nezavisnu državu ubio i pokoju srpsku babu. Isto bi tako „zasluge“ HDZ-a u stvaranju slobodne Hrvatske učinile zapravo nevažnim i nebitnim tih nekoliko desetaka milijuna koje je ova stranka zamračila.

Vratimo se ipak na tvrdnju kako stranka odnosno stranačko članstvo ne može biti krivo za marifetluke stranačkog vodstva. Svatko tko ulazi u neku stranku na određen se način s njome poistovjećuje. Tko to ne želi neka ne ispunjava stranačku pristupnicu. To znači da se ne može biti članom samo kada se stranka hvali i kada osvaja mandate u predstavničkim tijelima, a kada se za njene potrebe krade onda članstvo nema ništa s tim. Nije bitno što većina članove na zna od kuda dolaze novci za kampanju i što (barem direktno) nisu uzeli ni lipe. Kada je kriminal ugrađen u temelje stranačke pobjede on je, u manjoj ili većoj mjeri, stvar cijele stranke. To je dio rizika stranačkog organiziranja.

Članstvo se ne može odriješiti ni od grijeha izbora lopovskog rukovodstva izjavama tipa „bio sam mlad i zaveden“. Iz mog vlastitog iskustva znam da članstvo u pravilu izabire vodstvo koje odgovara njegovom sustavu vrijednosti. Da li u Hrvatskoj ima 200.000 ljudi koji su spremni tolerirati korupciju ako očekuju da i njih zapadne dio kolača? Ima ih i više i to ne samo u HDZ-u.