Mogu podnijeti različite stavove, različite ideologije, različite životne nazore, no jednu stvar teško prihvaćam – to je nedostatak dobrog ukusa. Moram priznati kako me u desnice često ne odbijaju toliko njezini stavovi koliko njezina sklonost utjecanju prizemnim strastima i šundu. Pa može li uvjereni desničar uopće stvoriti vrijedno umjetničko djelo ili se sve svodi na Tompsona i slične?

Kada se spominje Španjolski građanski rat i s njime vezana kultura, ljudi mahom prizivaju iz pamćenja Picassovu Guernicu, ubojstvo Lorce ili Hemingwayov roman „Kome zvono zvoni“. Izgleda kao da je kultura postojala samo na jednoj ljevičarskoj, republikanskoj strani, a oni drugi… Frankisti su vjerojatno stvarali samo loša, vremenu i prilikama neprimjerena, izrazito konzervativna kulturna djela. U svakom slučaju ta je kultura bila daleko ispod razine njihovih vojnih i ideoloških protivnika.

Ne mora biti tako. Nedavno sam tako naišao na pjesmu „Ruski tenk u Kastilji“ uvjerenog falangiste, Francovog pristaše, aristokrata, diplomata i publiciste Agustína de Foxá:

Ruski tenkovi, sibirski snjegovi u ovim plemenitim španjolskim poljima.

Kakvu nadu može gajiti mak naspram vaših hladnih trupala?

Što može riječna topola protiv vašega bijesa?

Mi još uvijek imamo volove i drvene plugove,

Kastilja nije znanstvena, nema tvornica na svom tlu,

Njena ilovača, kao drevna Atena proizvodi teogonije i masline, bitke, kraljeve i bogove…

Da bi osvojio Kastilju, moraš reći poput Krista:

“Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”,

Ne podiži srpa niti obećavaj tjelesni, zemaljski raj,

Zato u Španjolskoj glasovi se dižu iz grobnica,

Jer postoje rodoslovlja, rasa i molitve,

Jer je dijete koje je rođeno već dvije tisuće godina staro i njegovi pastiri kraljevskim gestama vladaju.

Dođite, ruska kola, ružne mašine,

Životinje bez krvi, supružnika ili znoja.

S malo vatre, dostatne da se spali drvo,

U svojim teškim gusjenicama bit će te zaustavljeni.

I zemlja će vas pokriti i kiša i mravi,

Ševa s neba i cvijeće u polju.

I kako će vas hrđa vraćati zemlji Kastilja će ponovo svoj obzor ispuniti svecima.

Tko god želi može iz ove pjesme rekonstruirati konzervativnu ideologiju. Tehnologija i tehnološki napredak, koji udaljava ljude od njihovih korijena i nasljeđa izvor su zla. U prvi tren pred silama tehnološke, a time i društvene i moralne promjene, tradicija i priroda se čine nemoćnima, no na kraju oni pobjeđuju i tehnologiju i društvene novine vezane za industrijalizaciju koje su samo epizoda u postojanosti biljnog, životinjskog i duhovnog, kršćanskog svijeta. Sve je to lijepo i krasno da se negdje u pozadini nije čuo zvuk propelera Hitlerovih aviona, pjesma Mussollinijevih “dobrovoljaca” i divlji lelek berberskih plaćenika.

Inače, odlična pjesma…