Nadareni političari ili psihijatrijski slučajevi?

Sposobnost suosjećanja nalazi se u osnovi ljudskih veza, odnosa, društvenih i moralnih pravila. Činjenica da se možete suosjećati s tuđom radošću ili tugom predstavlja osnovu kako za razumijevanje drugog pojedinca tako i cijelog društva. U pravilu suosjećamo gotovo nagonski. S malo ili nimalo utjecaja vlastite volje suze nam počinju teći kada gledamo prizore izgladnjele djece ili ne možemo sakriti osmjeh na licu kada vidimo istu tu djecu kako se bezbrižno i nesputano igraju. Koliko nam suosjećanje olakšava uvid u razmišljanje i osjećaje drugih toliko nam i otežava djelovanje jer se radi o emocijama koje samo u manjoj mjeri možemo svjesno nadzirati. Bilo bi super kada bi svojim osjećanjima mogli upravljati po svojoj volji. Možda to i nije tako sjajna ideja?

Hannibal Lecter

Anthony Hopkins kao Hannibal Lecter

Postoji ljudi koji to mogu. Izvrsno poznaju i prepoznaju osjećaje drugih ljudi, no prema njima ne gaje nikakve vlastite osjećaje. Točnije, osjećaju tuđe osjećaje samo kada to sami žele. Takve su osobe izuzetno ugodne u društvu. Znaju vam se savršeno dodvoriti no ipak, nešto tu nedostaje. Vaši osjećaji ne izazivaju prave, istinske osjećaje u toj osobi. Takve se osobe često nazivaju psihopatima. Psihopata će s vama uz čašu vrhunskog vina opušteno čavrljati cijelo večer, no potom će vas ubiti i pojesti vam srce. Takve su osobe medijski obilno iskorišteni Ted Bundy, Charles Manson, na našim prostorima Metod Trobec ili omiljeni filmski negativac Hannibal Lecter.

Njemačko-francuski istraživač mozga Christian Keysers nazvao je psihopate, koji mogu upravljati svojom suosjećajnošću, savršenim društvenim igračima (Wer es besitz, kann das soziale Spiele perfekt mitspielen.) Znači li to da su psihopate savršeni materijal za političare? Primjerice, psihopata može cijeli dan milovati bolesnu djecu, sa zabrinutim pogledom slušati ispovjedi siromašnih starica, rukovati se s radnicima koji su netom izgubili posao i potom navečer zaspati mirnim, dubokim snom i donositi odluke na koje nikakav utjecaj neće imati viđene nevolje. Normalna osoba, koja istinski suosjeća, cijelu bi noć provela valjajući se, krajnje uznemirena, po krevetu. Političar psihopata savršeno shvaća što se događa u duši njegova sugovornika, hini zainteresiranost ali ga zapravo nije briga.

Da li su najopasniji političari koji iskazuju stalnu, osobnu zainteresiranost za druge, koji grle starice i ljube malu djecu, a da potom taj navodno silni izljev suosjećanja ne ostavlja nikakva traga u njihovom djelovanju? Možda bi više trebali vjerovati onima koji su stalno nervozni, koji stalno nešto viču i bune se i koji se ne mogu kontrolirati pred kamerama? Za ove potonje barem sa sigurnošću znamo da nešto osjećaju. Može li se voditi politika koja isključuje osjećaje? Psihopati u politici vam vjerojatno neće doslovno oderati kožu i pojesti jetru ali će s lakoćom poticati mržnju između vjera i naroda, tisuće hranitelj obitelji ostavljati bez posla, krasti milijune dok drugi jedva spajaju kraj s krajem.

Na kraju psihopate su gotovo isključivo muškarci. Klinički je dokazano da muški spol iskazuje znatno nižu razinu suosjećanja od ženskog. Možda zato ima tako malo žena u politici?

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.