Jedinstvo je pojam koji svi osjećamo nekako bliskim, no kada ga treba detaljnije odrediti nastaju poteškoće. Poput mokrog sapuna čini se lako dohvatljivim ali ako ga previše čvrsto stisnete izmigolji u trenu. Jedinstvo je stanje kada mnogoznačnost nije u prvom planu, ravnoteža, suglasje, ukupnost različitih dijelova i sl. Ako želite ovom pojmu dati veću preciznost, oštrinu, kao već spomenuti previše stisnuti mokri sapun njegovo značenje umjesto da postane jasnije postaje sklisko, gubi se u teško odredivim detaljima.

Tako i u zagrebačkom SDP-u imamo problema s pojmom jedinstva. Kao dio burne kampanje za unutarstranačke izbore sve se strane međusobno optužuju za narušavanje ovog načela. Pri tome su se iskristalizirala dva „jedinstva“. Jedno je “jedinstvo” Gradske organizacije utemeljeno na djelovanju Davora Bernardića i njemu odanog dijela stranke. Na drugoj strani je „jedinstvo“ SDP-a Hrvatske utemeljeno na potpori djelovanju Vlade, u kojoj SDP ima glavnu riječ.

„Jedinstvo“ Davora Bernardića, kako ga ono promovira, vrlo je dvojbeno. Osnovno je pitanje da li se „jedinstvo“ Gradske organizacije može temeljiti na isticanju razlike između nje i stranačke središnjice? Ono što Gradsku organizaciju SDP-a čini posebnom je distanciranje od djelovanja Vlade Republike Hrvatske? Stvara li se time stranka unutar stranke ili se sve kreće u okviru dozvoljene, demokratske kritike?

Liječniče izliječi samog sebe. Samo onaj koji se uspješno obračunava s vlastitim slabostima i ima uspjeha u izbornom natjecanju ima pravo na kritiku. Dakle, Beri bi bilo bolje da šuti. Dok na jednoj strani obećava nastavak postojeće unutarstranačke politike koja je polučila katastrofalne rezultate, bavi se istovremeno potezima vlade. Bernardić zamjera vladi na prašini na namještaju, dok mu je Praška puna svakojakog političkog otpada i kostura koji ispadaju iz ormara.

Bernardić pokušava objediniti stranku oko ugaslog ognjišta. Za vrijeme Bandića ono je veselo pucketalo loženo milijunima iz proračuna Grada Zagreba. Na njemu se grijalo na stotine zagrebačkih esdepeovaca dok su im se tisuće kuna, putem različitih sinekura, slijevalo u džepove. Sada je to hrpa pepela po kojoj Davor Bernardić neprestano čeprka, i obećava da će pronaći u mokrom i hladnom pepelu iskru koja će obnoviti stari plamen i koja će ga, što više, učiniti još jačim, još unosnijim.

Na drugoj strani možemo se okupiti oko Vlade Republike Hrvatske. Njezin je plamen čas slabašan, nedostatan, a čas bukne tako jako da opeče mnoge oko njega. Usprkos tome, dok se gradska peć ugasila u svibnju ove godine, ova je vatra živa. Ona neće esedpeovcima napuniti novčanike u tolikoj mjeri kao što je bio slučaj za trinaest godina vlasti u Zagrebu, no u mraku krize ona je jedino što je ovoj zemlji preostalo.

Ne žalim biti apologet vlade. U njoj sjede neki esdepeovski ministri koji jednostavno nisu dorasli poslu koji obavljaju. Kada Milanović veliča liberalizam okreće mi se želudac ali ipak… Tim ljudim se ne može osporiti želja da nešto učine, da naprave dugoročno Hrvatsku boljim mjestom za življenje. Pri tome i griješe, no Bog i narod će vam greške oprostiti. Neće vam oprostiti nerad, oklijevanje i oportunizam. To obilježava danas zagrebački SDP.

Između varljive Vladine vatre i fantomske vatre Davora Bernardića izabrati ću okupljanje oko rada za bolju Hrvatsku pa makar i bio dio grešaka tog zajedničkog napora.