Demokracija je čudna biljka. Uredno je zalijevate, pognojite kad treba, no kada očekujete klasje puno hranjivog zrnja izraste korov. Kada su u igri razmišljanja i postupci tisuća ljudi rezultat je uvijek , više ili manje, neizvjestan.

Takav je slučaj i s tzv. unutarstranačkom demokratizacijom. Navodno je unutarstranačka demokracije temelj demokracije društva. Meni osobno nije poznat ni jedan slučaj stranke koja je imala izrazito demokratsku i liberalanu unutarnju praksu, a koja je bitno doprinijela demokratizaciji svoje zemlje i svog naroda.

Najbolji su primjer za to socijalističke i socijaldemokratske stranke. To je, na svoje veliko iznenađenje, početkom 20. stoljeća utvrdio njemački sociolog Robert Michels u knjizi „Zur Soziologie des Parteiwesens in der modernen Demokratie; Untersuchungen über die oligarchischen Tendenzen des Gruppenlebens“ (Prilog sociologiji stranaka u suvremenoj demokraciji, Istraživanje oligarhijskih tendencija u životu skupine) iz 1911. Socijalističkim strankama partijski su šefovi upravljali diktatorski. Michels tvrdi da je kompleksne organizacije nemoguće voditi na demokratski način već je sva moć koncentrirana u rukama male skupine stranačkih vođa.

Robert Michels

Tako se dogodilo da širenja prava glasa, emancipacija žena, jačanja prava radnika, sustav socijalne zaštite nisu rezultat djelovanja organizacija koje su unutar same sebe bile demokratske. Strankama teškom rukom upravljala je skupina vođa koja je u članstvu manje vidjela suradnike, a više sljedbenike. Lenjin je svoj „demokratski centralizam“ razvio iz iskustava socijalističkih stranaka. Još i danas neke socijalističke stranke donose bitne odluke isključivo konsenzusom (poput švedskih socijaldemokrata).

Pa zašto je stranačka demokratizacija problematična? Glavni je problem što interesi stranačkog članstva i biračkog tijela stranke nisu isti. U stranke obično dolaze ljudi s većom ili manjom osobnom ambicijom. Ona se sastoji od obične, gotovo bezazlene želje za društvenim priznanjem do, u najgorim slučajevima, želje za osobnim bogaćenjem kako sebe tako i svoje obitelji. Kako u strankama, postepeno ali sigurno, nestaje njihova ideološka podloge sve je manje onih koji u njih ulaze “iz ideala”. Kontrola ambicija često je i glavni posao stranačkih vođa.

Glavni problem se pojavljuje kada stranačke vođe, u međusobnoj borbi za nadzor nad strankom, umjesto kontrole ambicija odlučuju ovima podilaziti. To je posebno opasno kad se vođe stranačkih organizacija, kao u SDP-u Hrvatske biraju neposredno, glasanjem svih članova. Sustav posrednih izbora služi za izbjegavanje ekscesa, neposredni izbor taj sustav svojevrsnih filtera uklanja.

Ambiciozni stranački kadar odlučuje zajahati zvijer najdubljih ljudskih želja i niskih strasti misleći da tog zmaja može kontrolirati. Tada se piju kave s članovima, obećava se stotinama ljudi da će biti na ovoj ili onoj „listi“, kandidati za direktore komunalnih i državnih poduzeća počinju se brojiti u desetinama, a sva rodbina koju su vrli kandidati obećali zaposliti ne bi stala u nekoliko Zagrebačkih holdinga.

Neki kažu: „Ah, to je lobiranje!“. Ja kažem: „Ne, to je korupcija.“ Tako umjesto demokracije osnova stranačkog djelovanja postaju koruptivne metode. Može li u svojoj osnovi korumpirana stranka reformirati i poboljšati hrvatsko društvo?

To neposredno pogađa i obične građane, jer premda se većini kojima se nešto obećalo ne može to obećanje ispuniti, jedan dio mora dobiti svoj dio kolača u obliku sinekura, zapošljavanja i sl. U slučajevima ovakve unutarstranačke „demokracije“ taj pritisak na javne resurse postaje ogroman.

U ovakvom obliku „lobiranja“ žarište zanimanje stranke prestaju biti građani i njihovi interesi i njih zamjenjuje stalna borba oko pozicioniranja u stranci i bojazan da će se pojaviti netko koji će ponuditi „više“. Tako umjesto demokracije i članstva dobivamo pretorijance koji carsku krunu nude onom koji im više ponudi. Građani? Oni su ionako navikli glasati za našu „marku“ i zapravo ih nije briga tko iza nje stoji.

Kako pogrešno. Takvo razmišljanje je put u bržu ili sporiju propast takve stranačke organizacije.