Poslije izgubljenih izbora za Europski parlament Zoranu Milanoviću se prigovara puno toga. Dosta toga s pravom. Bila je velika iluzija da će niska izlaznost ići na ruke SDP-u i njegovim partnerima. Svi znaju – što je veća izlaznost, ljevica naspram desnice dobiva više glasova. Nije moguće dobiti izbore bez kampanje. Premda sam član SDP više od 14 godina i premda sam bio član najvišeg tijela stranke većina kandidata na listi bili su mi posve nepoznati. Relativno loš rezultat u Zagrebu nije neočekivan. Na to su ukazivali već i parlamentarni izbori 2011. kada je 1. izborna jedinica, koja se gotovo u cijelosti sastoji od urbanih dijelova grada Zagreba, imala tek za nekoliko postotak bolje rezultate za Kukuriku koaliciju od 2., 6. i 7. jedinica koje uz Zagreb, obuhvaćaju i velike dijelove naseljene seoskim stanovništvom i stanovnicima malih gradova.

Jedna stvar, ipak, ne smije se Zoranu Milanoviću prigovoriti. To je krajnje dvojbena teza da je koalicija oko SDP-a izgubila izbore zbog njegovih napada na izjave Ruže Tomašić. Milanovićeve reakcije na priče navedene gospođe o „domaćinima“ i „gostima“ navodno su pretjerane i nedovoljno promišljene.

Ruža Tomašić

E, nisu. Živimo u vrijeme teške gospodarske i društvene krize. U uvjetima kada nitko ne nudi brz i siguran izlaz iz teške situacije frustracije cvjetaju. Frustriranima svatko je kriv. Posebno su krivi ipak oni koji su barem nešto malo drugačiji, oni koji nisu „naši“. Kako je politika prvenstveno igra emocija neki političari igranju na frustracije ne mogu odoljeti. To pak otvara dveri mržnji, zatupljenosti, predrasudama, najtamnijim dubinama pakla. Obično to nazivamo fašizam.

Kada se tako nešto pojavi mora se reagirati brzo i odlučno i takve tendencije zatrti u samim začecima. Kada se bolest proširi tada je obično kasno za njeno trajno iskorjenjivanje.

Neki kažu kako je gospođa Ruža Tomašić poštena. Uostalom, za borbu protiv kriminala i korupcije dobila je i odlikovanje predsjednika Ive Josipovića. Spreman sam povjerovati da kada bih na stolu pokraj gospođe Tomašić ostavio 100.000 euro i otišao u inozemstvo na godinu dana, da bi sav novac po povratku našao netaknutim, no da li materijalno poštenje ikome daje pravo na mržnju?

Totalitarni režimi vrlo su uspješni u iskorjenjivanju kriminala i korupcije. Mussolini je uspješno suzbio mafiju. Pod Hitlerom u Njemačkoj nije bilo ozbiljnog kriminala. Pinochet je u Čileu zatro, ne izgled neuništivu, korupciju. Problem je u tome što je jedno zlo samo zamijenjeno drugim, obično još većim. Sjećam se jedne dosjetke iz komunizma. Na pitanje zašto je u komunističkim državama malo kriminala odgovor je glasio: „Partija ne trpi konkurenciju.“

Tako je na humusu nezadovoljstva i nedostatka rješenja izrasla jedna ruža. Ta je ruža bez cvijeta, bez latica. Ima samo trnje. Pazite se da se ne nabodete na nju i da ne padne krv.