Neki se nikad ne opamete. Tako barem kažu. Kada si mlad razumljivo je biti radikalan ali kad zađeš u neke godine… Damir Avdić (Diplomac ili Bosanski psiho), književnik i rock glazbenik trebao bi biti primjer onih rijetkih, ustrajnih i tvrdoglavih radikala koji prkose godinama.

Poslije slušanja Ive Sanadera u prethodnoj emisiji „Nedjeljom u dva“ gostovanje Damira Avdića trebalo je biti nešto poput puštanja svježeg zraka u sobu u koju se prethodno netko pošteno odteretio plinove iz debelog crijeva. Tako su jedan naspram drugog sjeli dva „ljevičara“ – Aleksandar Stanković i Damir Avdić. Dojmljiva je njihova fizička sličnost. Dva sredovječna „mladića“, koji su tjelesno još prilično fit no ipak uredno briju glave kako im se ne bi vidjele sjedine i „krunica“ od malo kose oko ćele. Tada bi izgledali kao neke staromodne računovođe ili dva niže rangirana općinska činovnika.

Tako njih dvojica pričaju o rocku, književnosti, ljevici i sl. Kako se razgovor razvijao sve je više razgovor sličio na ispovijedanje grijeha. Sugovornici se nisu kajali za povrede Mojsijeva dekaloga nego su priznavali svoje prijestupe nekih zamišljenih normi lijevog radikalizma. U prvom redu Damir Avdić. Saznali smo da je lajava, kulturna ljevica sranje, i ne manje licemjerna od konzervativnih “katoličkih intelektualaca”  ali što umjesto toga?

Cijeli razgovor podsjetio me je na moje razgovore s prijateljima u kafiću. U krajnjoj liniji prosijedi, ćelavi sredovječni radikal s grižnjom savjesti – to sam ja.