Često, na prvi pogled male stvari, utječu na neke bitne odluke. Premda će neki dvojiti koliko je glasanje na parlamentarnim izborima bitna odluka, jedna mala fotografija u Večernjem list 1990. dodatno me je uvjerila da ne dam glas jednoj stranci.

Na toj fotografiji, snimljenoj u hodočasničkoj crkvi u Mariji Bistrici, prikazan je vjernik kako se pred svećenikom pričešćuje. Taj vjernik, stariji čovjek u tamnom odijelu, klečao je pred svećenikom koji je upravo podigao hostiju kojom ga je namjeravao pričestiti. Ne znam tko je bio svećenik, no znam tko je bio sjedi gospodin koji je klečao pred presvetim sakramentom. To je bio Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja će uvjerljivo pobijediti na parlamentarnim izborima desetak dana kasnije.

Pričest, bolje rečeno euharistija, temeljni je sakrament kršćanske vjere, duboko intimni trenutak za svakog vjernika, u kojem se susreće s Kristom u njegovom punom obliku. Dakle, to je nešto s čime nema šale. Što onda reći na korištenje fotografija toga čina u vlastitoj političkoj promociji? To mi je bilo onda kao i danas odvratno.

Korištenje euharistije u političke svrhe nije stalo s Tuđmanom. Prije nekoliko godina novine Zagreb.hr objavile su (ovog puta) veliku fotografiju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića kako se pričešćuje na nekom proštenju. Gradonačelnik je tako jako otvorio usta kao da se sprema oralno obračunati s komadom pršuta, a ne s tankim listićem beskvasnog kruha.

Koliku političku korist mogu ostvariti političari pojavljivanjem na velikim skupovima u Hrvatskoj dominantne katoličke vjere? Stavimo na stranu etičku stranu ovakvog postupanja. U (navodno) izrazitoj katoličkoj zemlji i predsjednik Vlade i predsjednik Republike deklarirani su agnostici. Što god to „agnostik“ značilo u njihovim glavama, javno su ipak obznanili kako nisu katolici. Je su li zbog toga pretrpjeli političku štetu? Čini se da nisu.

Prema tome, besmisleno je vraćanje na plitko vjersko politikanstvo 90-tih godina i donedavne partijske sekretare koji su tada naglo „otkrili“ vjeru i naciju pa su osjetili neodoljiv poriv da se slikaju u prvim redovima crkvenih klupa. Nadam se da smo nešto naučili u zadnjih dvadesetak godina ili sam se (ponovo) zeznuo?