Kuća nije samo kuća

Kuća nije samo više ili manje umješno izgrađena zaštita od vremenskih nedaća. Osim što pruža utočište ljudima, njihovim životinjama i stvarima ona je uvijek i znak. Oblik kuće upućuje na društveni položaj njezinih stanovnika, kulturno nasljeđe na koje se ovi oslanjaju, dobar ili loš ukus ljudi koji su objekt gradili ili koji u njemu borave i sl.

Vrlo rano gradnja kuća i arhitektura općenito povezale su se s politikom. Moćna, državna arhitektura, u nekim slučajevima i tisućama godina (kao kod egipatskih piramida), može vrlo uspješno slati političke poruke. Često, samo po arhitektonskim oblicima, možemo pretpostavljati kojoj su državi ili civilizaciji pripadala pojedina područja.

Arhitektura je učinkovito sredstvo kada želimo obilježiti pripadnost nekog prostora. Na takav primjer obilježavanja „svog“ prostora naišao sam u Subotici. Taj „znak“ koji treba reći „to je moje i samo moje“ u prenesenom smislu vrišti preko cijelog grada.

„Gradska kuća“, sjedište gradonačelnika i gradske uprave ovog grada na sjeveru Vojvodine (Srbije), sagrađena početkom 20. st. neupitno dominira gradom. Osim njenog velikog prostornog obuhvata tu je i toranj visok 76 metara (!!!). Sagrađena je u stilu koji se naziva „mađarska secesija“. Radilo se o pokušaju stvaranja „nacionalnog“ arhitektonskog stila. Taj je pak trebao spojiti pretencioznost zgrada državne uprave sa sklonošću ukrasima novog stila koji se pojavio u Beču i ornamentima iz mađarske folklorne baštine. Očekivana reakcija promatrača, u tom stilu sagrađenog objekta, morala je biti: „To je tipična mađarska zgrada! Ni jedan drugi narod ne bi mogao sagraditi nešto slično.“

"Gradska kuća" u Subotici

“Gradska kuća” u Subotici (1908. – 1910.)

Vitraži u "Gradskoj kući" u Subotici

Vitraži u “Gradskoj kući” u Subotici

Rezultat toga je nacionalistički Disneyland. Na jednom mjestu tako se miješaju ogromna predvorja, vitraži sa slikama srednjovjekovnih junaka i zavojiti, šareni, cvjetni oblici sa skromnih uradaka seoskih obrtnika. Motiv s nečije preslice miješa se s betonom i čelikom, ukrasi sa skromnog stolaca iz nekog sela u Karpatima s mrkim pogledom plemića kojemu je neki Habsburgovac prije nekoliko stoljeća odsjekao glavu. Pomirba seoske i elitne nacionalne kulture na Frankensteinski način. Čovjek ima osjećaj kao da je zatočen u divovskom radu nekog licitara.

Sve je to tim veće, sjajnije i šarenije jer je sagrađeno u sredinu u kojoj Mađari tada nisu imali većinu. Pompoznost i monumentalnost kao izraz vlastite nesigurnost.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.