Kada su obnavljane čuvene Michelangelove freske u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu, rad restauratora izazvao je burne polemike među povjesničarima umjetnosti. Za mnoge poštovatelje velikog renesansnog umjetnika obnovljene freske jednostavno su bile previše šarene. Kada su skinuti slojevi, stoljećima nakupljene nečistoće, iz tog kapitalnog djela svjetske umjetničke baštine buknuo je neočekivano napadan i svjež kolorit. Takav ozbiljan umjetnik kao što je bio Michelangelo pa da se tako odaje šarenilu boja? Sigurno su restauratori negdje pogriješili. U svakom slučaju freske u Sikstinskoj kapeli prije i poslije restauracije dva su, bitno različita, umjetnička djela.

Slično se može reći i za neka u nas rastaurirana umjetnička djela, a koja predstavljaju zaglavne kamenove pojedinih razdoblja hrvatske povijesti umjetnosti. Lijep je za to primjer portal majstora Radovana iz trogirske katedrale sv. Lovre. Prije restauracije, likovi s tog remek djela iz razdoblja romanike, predstavljali su tek oblike koji su se bjelasali i pomaljali iz nekakve, sjajne, nafti nalik mase. Obnovljeni prikazi na portalu osvajaju obiljem detalja i više su nalik nekoj rezbariji u bjelokosti nego radu u tvrdom mramoru. Isto djelo prije i poslije obnove? Ne.

Detalj romaničkog portala majstora Radovana prije restauracije. Snimljeno početkom 80-tih godina 20. st.

Detalj romaničkog portala katedrale Sv. Lovre u Trogiru poslije restauracije. Rad majstora Radovana u XIII. st.