Pokret pariških studenata iz svibnja 1968. iznjedrio je niz pamtljivih i duhovitih parola tipa: „Onaj kojemu nedostaje mašte ne može ni dokučiti ono što mu nedostaje“, „Istjerajte policajca iz vaše glave.“, „Dosada je kontrerevolucionarna.“, „Budimo realni, tražimo nemoguće.“ i sl.

Meni je ipak draži slogan njihovog glavnog protivnika, francuskog predsjednika, generala De Gaullea: „Reforme da, sranje u krevetu ne.“

Parola pariških studenata iz svibnja 1968.: “Zabranjeno je zabranjivati.”

U iskrenu namjeru pariških studenata da išta bitno promijene sumnjala je i tradicionalna ljevica. Jedan je stari francuski komunist tu „novu ljevicu“ ovako okarakterizirao: „Njihova su oružja laži, obmane, kaljanje karaktera, zastrašivanje i od nedavno, fizičko nasilje.“ Vođa francuskih komunista Georges Marchais studentske je vođe obilježio kao “buržujske sinove… koji će brzo zaboraviti revolucionarni plamen kako bi vodili tvrtke svojih očeva i tamo iskorištavali radnike”. Da je Marchais dobrim dijelom bio u pravu pokazuju kasnije karijere “radikalnih” studentskih vođa Daniel Cohn-Bendita i Joschke Fischera koji su se na koncu savršeno prilagodili modernom kapitalizmu.

Pokret studenata započeo je zbog – sexa. Uspon Daniel Cohn-Bendita počeo je kada je postao vođa grupe studenata koji su tražili slobodan pristup paviljonima studentskog doma u kojima su boravile kolegice. Priča o radničkim pravima došla je tek poslije.

Pariški studenti mogli su izvesti najviše 50.000 ljudi na ulice. De Gaulle je izveo na trgove Pariza 500.000 ljudi. Toliko o “potpori naroda”. Neposredni rezultat studentskih nereda – uvjerljiva pobjeda desnice na parlamentarnim izborima.

Na kraju širenje radničkih prava i liberalizaciju francuskog društva proveli su De Gaulle i njegovi “konzervativni” nasljednici. Od karizmatičnih studentskih vođa korist je bila nikakva. Priče o “direktnoj demokraciji” i sl. su De Gaulleovo “sranje u krevetu”.

1968. bila je velika lekcija. Dugoročno je kompromitirala nasilje i demonstracije kao sredstvo rješavanja tenzija u unutarnjoj politici. Od njih jednostavno nema koristi. Zato velikih demonstracija i nereda u Hrvatskoj neće biti. Poslije njih ostaje samo umazan krevet koji treba dugo i temeljito čistiti.