Prije desetak godina jedna moja kolegica pričala mi je o bugarskom obrazovnom sustavu. Umjesto izražavanja srednjoeuropske nadmoći nad zaostalim balkancima ova vrijedna srednjoškolska nastavnica predstavila mi je bugarsko obrazovanje kao vrlo solidno, pa i po nekim pokazateljima nadmoćno hrvatskom obrazovnom sustavu.

Da je moja poznanica u pravu potvrdilo je istraživanje sveučilišne mreže Universitas 21 koja je u svibnju ove godine objavilo rang listu kvalitete visokog obrazovanja u 48 zemalja svijeta. Po toj listi Bugarska se nalazi na 31. a Hrvatska tek na 43. mjestu. Ispred nas su tako, po ovom rangiranju, ne samo Bugarska nego i Rumunjska i Iran.

Posebno smo loše plasirani po broju i kvaliteti znanstvenih radova na našim sveučilištima kao i po mogućnosti zapošljavanja završenih studenata (o tome sam nedavno napisao post). Hrvatska se tu plasirala na četrdesetom mjestu, kao najgora među rangiranim europskim zemljama. Toliko o mitu o dobro obrazovanoj hrvatskoj radnoj snazi.

Ubrzo će se veći dio nacije zabavljati „podvizima“ hrvatske nogometne reprezentacije na europskom nogometnom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini. Hrvati i Hrvatice će po stanovima i kafićima slaviti svaki gol naših nogometnih pulena uz obilne količine alkohola (koji je navodno samo prehrambeni proizvod). Ja bih se napio kao zvijer, ne zbog kožne mješine u nečijoj mreži razapetoj između tri motke, nego kada bi primjerice hrvatsko visoko obrazovanje došlo među prvih deset u Europi. Za to je na žalost mala mogućnost.

Zadnjih dana mediji su puni nezadovoljstva starijih sveučilišnih nastavnika izostajanjem mogućnosti da ostanu raditi na svojim fakultetima do sedamdesete godine o trošku države. „Visoki“ plasman Hrvatske na listi svjetskog visokog obrazovanja posljedica je prvenstveno njihova (ne)rada. Uz to se nastoje predstaviti javnosti kao neupitni moralni i intelektualni autoriteti. Na osnovu čega? Možda bi mogli razmisliti o slanju sveučilišnih nastavnika u mirovinu sa šezdeset godina? Možda, možda…