Uvijek su u brižno ispeglanim odorama. Oči im zaklanja sjenka oficirske šapke ili rub teške čelične kacige. Komuniciraju samo kratkim, odrješitim rečenicama. Dok ruka čvrsto drži automatsku pušku pas čuvar laje li laje. Lavež se miješa s tandrkanjem motora prikoličara. Da, to su negativci moga djetinjstva. Nijemci. Točnije, njemački vojnici u drugom svjetskom ratu.

Bata Živojinović kao Valter u filmu “Valter brani Sarajevo”

Oni su disciplinirani, odlično naoružani i neustrašivi, a opet su lake žrtve šaroliko obučenih i neurednih jugoslavenskih partizana. Padaju kao snoplje. Od jedne ručne bombe, „kragujevke“, mora ih stradati barem desetak. Strašni su, a opet partizanima juogslavenske kinematografije nedorasli protivnici.

Njemačka je opasnost porazom nacista u drugom svjetskom ratu nestala. Čekaj malo! Možda i nije? Takav dojam dobio sam iz predavanja talijanskog politologa Christiana Marazzia. Predavanje na “Subversive film festivalu”  zvalo se „Od komunizma kapitala do kapitala komunizma“, no ja sam zapamtio samo predavačevu opsjednutost Njemačkom. Njemačka ovo, Njemačka ono. Prema Marazziu Njemačka je cijelo europsko gospodarstvo povrgnula interesima svoje izvozne ekonomije. Grci se tako nisu zaduživali da bi njihovi činovnici mogli dobivati trinestu ili četrnestu plaću nego zato da bi kupovali njemačke proizvode i tako na široko i na dugačko…

Ispada da ono što nije uspjelo panzer divizijama uspjelo je Deutsche Bank. Njemačka je sebi podvrgnula cijelu Europu. Nijemci caruju, a partizanima ni traga. Ljubiša Samardžić možda bi trebao dinamitom dignuti u zrak Frankfurtsku burzu, Boris Dvornik ubaciti nekoliko granata kroz prozor u dvoranu za sastanke uprave Volkswagena, a Bata Živojinović teškom strojnicom pokokati špeditere u hamburškoj luci.

Uvijek su mi bili sumnjivi tipovi koji uzroke svojih problema traže u drugima. Konačno i sami su Nijemci, navodni „Herrenvolk“ europske ekonomije, nezadovoljni gospodarskom politikom svoje vlade. To pokazuju rezultati pokrajinskih izbora (napr. u Sjevernoj Rajni Vestfaliji).

Nema tu mjesta za Batu, nema tu Nijemaca i partizana, postoji samo jedna, zajednička nevolja.