Mad Max

Moj prijatelj voli tetovaže. Kaže, poslije prve navučeš se. Svaki trenutak boli, koji prati unošenje tinte u jedan od slojeva kože, navodno nudi trajno zadovoljstvo. Tako sve veće dijelove vašeg tijela pokrivaju keltski ornamenti, imena sadašnjih (i bivših) ljubavi, mitološka čudovišta, datumi rođendana, likovi svetaca i rock ikona.

tetovaža

Unošenjem umjetnog pigmenta u dio kože koje se zove dermis poručujete – ove poruke na mojim ramenima, prsima, leđima i bokovima predstavljaju nešto što me bitno određuje. Pri tome možete pjevušiti s Frankom Sinatrom: „I’v got you under my skin…“.

Ljudi koji se tetoviraju nisu skupina koja se jednostavno može odrediti. Ima tu svega od profesora i poslovnih ljudi do lokalnih besposličara. Ono što ih veže je njihova oslikana koža.

Sjedeći prije nekoliko mjeseci u kvartovskom kafiću zajedno s mojim prije spomenutim prijateljem prišao nam je jedan mladić. Moj prijatelj i mladić su se poznavali. Ono što ih je povezivalo bile su tetovaže. Tako su zapodjeli razgovor o kvaliteti tatoo majstora, cijeni tetovaža, kako se pojedina boja ponaša na koži i sl. Naravno, tema su bili i budući planovi, odnosno kojim novim crtežima žele ukrasiti svoje tijelo.

Mladić je, kao nešto što osobito brzo treba učiniti, naveo tetovažu Maxa. Prvo sam pomislio da se radi o liku Mad Maxa koga je u istoimenom ciklusu filmova tumačio Mel Gibson. Ubrzo sam shvatio da se radi o jednom puno luđem i okrutnijem Maxu. Mladić je naime izjavio da će uz Maxa istetovirati „još jednog hrvatskog viteza“. Dakle radi se o ustaškom zločincu Vjekoslavu Maxu Luburiću.

Mladić je vozač. Svaki dan se diže prije zore kako bi vozio dostavni kombi. Utovaruje kištre s bocama piva, na kolica slaže pakete s brašnom i šećerom dok ga poslovođa upozorava da ovaj put više pripazi na jaja. Ostatak dana provodi probijajući se kroz stalnu prometnu gužvu zagrebačkih ulica. Sa sva četri upaljena žmigavca zaustavlja vozilo na tramvajskoj pruzi, a potom žurno istovaruje robu prije nego što zetovac postane previše nestrpljiv. Svađa se s taksistima. Psuje pješake dok mu se riječi u kabini miješaju s zvukovima turbo folka.

Svake večeri vraća se kući mrtav umoran. Plaća ponovo kasni. Gazda kaže da mu mušterije ponovo nisu platile ali mladić misli da laže. Najrađe bi dao otkaz ali raditi se mora. Mladić prije nego što utone u san ipak zna da je on usprkos svojoj bijednoj svakodnevici dio nečeg važnijeg, nečeg višeg, nečeg večeg.

On je Hrvat i to ne bilo kakav. On je pravi Hrvat. On je Hrvat poput didova brata Stipe koji je poginuo kod Staljingrada. On je neustrašiv borac poput Jure Francetića i Rafela Bobana u dolini Drine početkom 1942. Jednoga dana zaustavit će svoj kombi. Ostavit će „Vegetu“ neistovarenu i sve kupce u Dubravi da čekaju robu do narednog dan. On će krenut u akciju, u obračun sa svima koji nisu „naši“ , krenut će u sukob sa svima koji nam ne pripadaju. Obračun će biti kratak i odlučno izveden. Tek tada će mo mi Hrvati moći biti Hrvati. On ne može drugačije. U krajnoj liniji to mu se uvuklo pod kožu. Duboko, vrlo duboko.

To je fašizam kojeg se trebamo bojati, a ne klaunova iz HČSP-a.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika, Politika i ideologija i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.