“Bauk kruži Europom – bauk komunizma” (Ein Gespenst geht um in Europa – das Gespenst des Kommunismus.). Tom bombastičnom rečenicom započinje Komunistički manifest (Manifest der Kommunistischen Partei) Karla Marxa i Friedricha Engelsa iz veljače 1848. Sami začetnici komunističkog pokreta tako su se ironično osvrnuli na demoniziranje komunističkih ideja. Od tada do danas strašenje komunizmom je bitan dio političke agitacije (o tome sam napisao već jedan post).

Proglasiti nekog za komunistu i danas je važno sredstvo političkog blaćenja premda je od nekadašnjeg utjecaja komunizma ostalo vrlo malo. Strašenje javnosti komunizmom često se pak pokazuje kao mač s dvije oštrice. To se moglo vidjeti i tijekom predizborne kampanje za parlamentarne izbor u Hrvatskoj 2011. Tada je ukazivanje tadašnje vladajuće stranke na tobožnju komunističku opasnost dovelo samo do pojačanog zanimanja javnosti za komunističku prošlost Jadranke Kosor, predsjednice HDZ-a i tadašnje premijerke. Taj je interes doživio svoj vrhunac u masovnom dijeljenju na društvenim mrežama (navodne) preslike partijske knjižice nekadašnje drugarice, a sada  predsjednice konzervativne vlade.

Diskvalificiranje javnih osoba zbog njihove stvarne ili zamišljene komunističke prošlosti nije obilježje samo Hrvatske, odnosno zemalja u kojima je na vlasti bio komunistički sustav. Takve prozivke nisu rijetke ni u zemljama zavidnog demokratskog nasljeđa. Pri tome stavljam na stranu makartističke progone u Sjedinjenim američkim državama iz 50-tih godina 20. st.

Posebno oštrim napadima, zbog njegove radikalne ljevičarske prošlosti bio je izvrgnut, ministar vanjskih poslova u vladi njemačkog kancelara  Gerhard Schrödera, Joschka Fischer. Taj je političar njemačkih „zelenih“ početkom 70-tih godina bio član ljevičarske skupine zanimljiva imena „Proleterska unija za teror i uništavanje“ (Proletarische Union für Terror und Zerstörung). Fisherov auto je bio korišten 1981. u likvidaciji ministra trgovine njemačke pokrajine Heseen Heinza-Herbert Karrya od strane ljevičarske terorističke skupine RAF. Ukazivanje njemačke konzervativne opozicije na nekadašnje stavove ministra vanjskih poslova ostalo je bez učinka. Fisher je  bio u javnosti najomiljeniji Schröderov ministar.

Napada zbog povezanost s komunizmom nisu bili pošteđeni ni britanski laburisti kada su 1997. došli na vlast. Na meti konzervativaca našao se u prvom redu Peter Mandelson, jedan od ideologa “novih laburista” (New Labour) koji je u mladosti bio član Saveza komunističke omladine (Young Communist League). Cijeli niz ministara i savjetnika laburističkog premijera Tonya Blaira bili su ili članovi Komunističke partije Velike Britanije ili komunistički simpatizeri. Konzervativni komentator Peter Oborne s zgražanjem konstatira kako se radi o ljudima “koji su bili članovi organizacija posvećenih uništenju britanske države i koji su u mnogim slučajevima iz njih izašli tek relativno nedavno” (Peter Oborne, The Triumph of the Political Class, 2008. str. 165). Utjecaj ovih “otkrića” na popularnost Blairove vlade bio je neznatan.

Čini se da su bivše “komunjare” svuda prisutne i, što je posebno važno, njihova nekadašnja politička uvjerenja im javnost ne uzima za zlo. Dakle, ima li smisla laćati se tupog mača?