Da li umjetnost da bi bila umjetnost mora biti originalna? Inzistiranje na jedinstvenosti umjetničkog djela je pojava novijeg datuma. Sve do najnovijeg doba bilo je normalno da jedan umjetnik „posuđuje“ od drugoga. Radilo se o slikarskom ili glazbenom motivu ili književnoj temi, dobra ideja se kopirala bez pardona. Umjetnici su bili svjesni da umjetnost ne počinje s njima i da svi samo stoje na ramenima drugih umjetnika. Naglašavanje jedinstvenosti i neponovljivosti odraz je preuzetnosti i uznositosti suvremenog čovjeka.

Polovicom veljače ove godine u Klovićevim dvorima (nekadašnji Muzejsko – galerijski centar) otvorena je izložba dijela donacije gradu Zagrebu istaknutog subotičkog liječnika dr. Vinka Perčića. Izložena su djela autora kojih imena izazivaju dojam i kod slabo obaviještene publike. Marc Chagall, Henri Matisse, Paul Gauguin, Henri de Toulouse-Lautrec… Zvuči kao prva postava Metropolitana ili Louvra. Problem je u tome što autor izložbe, na temelju svojih istraživanja, daje argumente koji ne idu u prilog autorstvima koji se nalaze na rubovima slika.

Da li je dr. Vinko Perčić želio nekoga prevariti? Ne. Sam je bio svjestan da je potrebno dodatno vrednovanje njegovih slika od strane stručnjaka. On je uživao u svojim slikama i taj je užitak samo želio prenijeti na druge ljude.

Problemom originala i kopije bavi se i film velikog iranskog režisera Abbasa Kiarostamia „Ovjerena kopija“ (Certified Copy, Copie conforme 2010.). Glavni je junak filma britanski književnik koji je napisao knjigu u kojoj zastupa tezu kako je problem autentičnosti umjetničkog djela nevažan. Svaka je kopija, u svojoj biti, original, a svaki je original kopija neke druge forme. U samom filmu nejasan je i odnos glavnih junaka – da li su oni muž i žena, da li se samo prave da su muž i žena ili su samo slučajni poznanici? Bitno je što oni žele reći o odnosima među supružnicima, odnosu prema prošlosti, bitni su osjećaji koje žele prenijeti. Da li su akteri filma zaista supružnici? To je nevažno.

Ovo isto vrijedi i za „Matissa“ ili „Chagalla“ dr. Perčića.

Zaštita od necertificiranog, odnosno neovlaštenog kopiranja u središtu je zanimanja svjetske javnosti. Polemike oko opravdanosti i svrsishodnosti zaštite autorskih prava na internetu imale su svoj odjek i u Hrvatskoj. Originalnost autora mora biti nagrađena i zaštićena, no kako zaštititi pop pjesmuljke i holivudske filmske „hitove“ koji su puni ponavljanja i općih mjesta? U zahtjevima za zaštitu autorskih prava prednjače tehnološke tvrtke vezane za računalni hardver i softver koje se pak međusobno nesmiljeno tuže za kopiranje i neuvažavanje autorskih prava.

Pitanje autorskih prava mora biti podvrgnuto diktatu napretka. Inovator mora biti nagrađen ali istovremeno treba se osigurati širenje i nesmetano korištenje tog znanja jer, na kraju krajeva, i inovator se oslonio na znanje drugih obilno ih „kopirajući“. Nema napretka kako bez inovacija tako i bez kopiranja.

Velike tehnološke sile poput SAD-a, Japana i Koreje započeli su tehnološki uspon besramnom krađom tuđih ideja. Hollywood je nastao od filmaša koji su bježali pred vlasnicima autorskih prava (radilo se o Edisonovim patentima koji su, pak sami bili vrlo „sumnjivi“). Talijanska modna industrija nastala je na proizvodnji francuskih „lažnjaka“.

I kopija i original podvrgnuti su samo jednom kriteriju – dugoročnoj društvenoj koristi.