Gdje treba postaviti granice utjecaja vjere na društvo, a posebno na državu? Trebaju li one uopće postojati? U tom smislu, kao posebno problematičan, u javnosti se ističe islam. Po pitanju razgraničenja utjecajnih područja vjere i države ni kršćanstvo nije puno manje sporno.

Povijest kršćanstva može se predstaviti i kao povijest sukoba vjerskih i svjetovnih autoriteta, crkve i države. U svojim samim počecima kršćanstvo se oko pitanja moralnih i kulturnih vrijednosti sukobljava prvo s židovskim synedrionom pa s rimskom državom. Potom slijede sukobi s bizantskim carevima (ikonoklazam), pa s njemačkim srednjovjekovnim carevima (borba za investituru). Francuski kraljevi doslovno zarobljavaju pape (progonstvo u Avignonu). Protestantski vladari zatiru katoličke vjerske institucije, a katolički nesmiljeno progone protestantske skupine. U XX. st. pristaše isključivo svjetovnog utjecaja na društvo u nekim slučajevima idu do zabrane religije (kao napr. u Albaniji, koja je 1967. proglašena „ateističkom državom“).

Jedan od poznatijih sukoba crkve i države bio je sukob između njemačkog kancelara Otta von Bismarcka i katoličke crkve 70-tih 19. st. Bismarck je, u savezu s liberalima, pokušao nizom zakonskih mjera ograničiti društveni utjecaj katoličke crkve u Pruskoj i to posebno u obrazovanju. Na vrhuncu tog sukoba, koji je dobio naziv „Kulturkampf“ (doslovno „kulturna“ borba), niz katoličkih biskupa je dospjelo u zatvor, a polovica redovnika i redovnica je napustilo Prusku. Sukob je završio kompromisom, a njegova je trajna posljedica pojava političkog katolicizma.

Od tada se politički i svjetonazorski sukobi (katoličke) crkve i države često nazivaju „Kulturkampf“. Najčešći izrazi „Kulturkampfa“krajem 20. i početkom 21. stoljeća su sukobi oko pobačaja, umjetne oplodnje, prava homoseksualnih osoba i drugih moralnih pitanja vezanih za društveno poimanje spolnosti i ljudske reprodukcije.

Mali „Kulturkampf“ pokušava se zapodjenuti danas i u Hrvatskoj oko pitanje promjene zakona koji uređuju pitanje umjetne oplodnje. Posebno se spornim pokazao prijedlog ministra zdravlja Rajka Ostojića da se neplodnim parovima dozvoli „posvajanje“ zamrznutih embrija drugih parova. Na to se nadovezalo pitanje kada započinje ljudski život – začećem ili trenutkom rođenja.

Oni skloni Ostojiću u protivljenju crkve promjenama zakona vide izraz zaostalosti, zadrtosti i nedopustivog uplitanja crkve u ljudske živote i ovlasti države. Na drugoj strani se odgovara izjavama o novoj hrvatskoj vladi kao vladi iz 1945. koja ne poštuje dostojanstvo ljudske osobe stvorene po liku samog Boga.

Međusobno omalovažavanje i vrijeđanje neće dovesti do rješenja. Političke odluke koje se donose samo na osnovi „znanstvenih spoznaja“ često su dvojbene i opasne. Metode koje su, primjerice, u psihijatriji bile opravdane i prihvaćane još 60-tih godina 20.st. danas se doživljavaju kao teško kršenje ljudskih prava i izazivaju zgražanje. Eugenika, grana „znanosti“ koja je „praktičnim“ metodama trebala „poboljšati“ genetsku strukturu stanovništva i bila je široko prihvaćena u prvoj polovici 20. st., poslužila je pod nacistima kao opravdanje za uništavanja cijelih ljudskih skupina.

Crkva ima pravo iznositi mišljenja o svim pitanjima koja zadiru u temeljne ljudske vrijednosti kao što se nema pravo solidarizirati s osuđenim zločincima ili kvislinškim režimima.

Sukobi crkve i države su neizbježni. Jasna, jednoznačna crta razdvajanja između svjetovnog i duhovnog nije moguća. Ono što se može postići jest da se sučeljavanje stavova odvija u okvirima s one strane jeftinog politikanstva. Na kraju krajeva, Bismarckovi ljuti protivnici iz „Kulturkampfa“ (stranka „Zentrum“) na kraju su postali njegovi saveznici.

U politici nema takvog neprijatelja koji, u promijenjenim okolnostima, neće postati saveznik.