Frankov kikiriki, masan i slan, iz vakumirane vrećice, i njegov okus u kome su se miješale arome tog tropskog povrća (!!!?) s onima soli i plastike, dio je osjetilne kulise mog djetinjstva. Moj otac, kad me je želio odvesti na kakvu predstavu u Hrvatsko narodno kazalište, morao mi je obećati i konzumaciju kesice ove slane poslastice. Perspektiva uživanja u kikirikiju tijekom pauze predstave olakšavala je napor praćenja predstava „za odrasle“ (oh, kako to danas pornografski zvuči). Kako bi me privolio na „uživanje“ elitne kulture otac je apelirao na onaj dio mene koji je bliži kakvom pavijanu u zoološkom vrtu nego kulturnom konzumentu.

Usprkos tome, kao i činjenici da su od tih mojih prvih kazališnih senzacija prošla desetljeća, neka sjećanja, neki detalji još uvijek su vrlo živi. Jedan od prvih „ozbiljnih“ kazališnih predstava koje sam pogledao u HNK bila je kazališna adaptacija „Kiklopa“ Ranka Marinkovića, klasičnog romana hrvatske književnosti.

Predstava mi se zapravo prilično svidjela. Rade Šerbedžija je glumio Melhiora Tresića i meni kao dječaku bio je dojmljiv, čak i zabavan (u filmskoj adaptaciji Antuna Vrdoljaka glumio je Uga). Rotirajuća scenografija, koja je trebala dočarati ulice Zagreba između dva svjetska rata, na trenutke je bila gotovo čarobna. Tek kasnije sam saznao da je to bila antologijska predstava kazališnog redatelja Koste Spaića. Ono što mi se kao osnovnoškolcu svidjelo bio je geg, štos, dosjetke kojima je obilovala predstava. Izmakla mi je pak glavna tema predstave, a to je strah, strah od smrti.

Strah je bitan dio naših života. On nas pokreće, on nas i zaustavlja. Kao u slučaju Melhiora Tresića tjera nas, primjerice, da prestanemo jesti. Usprkos tome o njemu se malo govori. Prihvatljiv je samo kada je predstavljen na jednoj fantastičnoj, pojednostavljenoj razini, kao u horor filmovima. Vrlo je malo umjetnika koji su spremni govoriti o strahu iznad razine litara umjetne krvi i mesarenja trupala. Jedan je od njih Ranko Marinković. Svi mi imamo, poput Tresića, neki „metak iz Essena“ koji nam prijeti, apstraktni trn koji nas istovremeno podbada i čini hromima.

Na sjednici Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova skupštine Grada Zagreba 8. veljače upućen je prijedlog da ime Ranka Marinkovića postane dio krajobraza Zagreba. Po Marinkoviću bi se trebalo imenovati jedno šetalište na Borongaju. Tu se šeću umirovljenici s psima, trče oni koji teže boljoj fizičkoj kondiciji, ljube se tinejdžeri. Da li se razmišlja o strahu. Vjerojatno i to zaokuplja ponekog prolaznika. Nadam se ipak da strah nije ono što će obilježiti borongajsko šetalište. Ono što novo ime treba poručiti prolaznicima jest da je književnost ozbiljna stvar pa i onda kada govori o „orijentaciji po mahovini“. Od ozbiljnih stvari nema smisla bježati, jer ove imaju lošu naviku da vas na kraju sustignu ma koliko one bile na izgled spore i trome.

Nadam se da će bar netko od prolaznike pročitati „Kiklopa“ ili „Ruke“. Ako to ne učine neka barem pogledaju istoimene filmove. Ako pri tome budu jeli kikiriki ne treba im zamjeriti.