Referendum koji je nedavno održan o pristupu Hrvatske Europskoj uniji stavio je u središte pozornosti ovaj način demokratskog odlučivanja. Tome je doprinio i zahtjev sindikata za ublažavanjem uvjeta za održavanje referenduma. Promjena uvjeta za održavanje referenduma smatra se osnovnim preduvjetom i za smjenu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Pa što je to referendum?

Referendum je glasanje tijekom kojeg glasači mogu izraziti svoje mišljenje o nekom političkom pitanju. On omogućuje, za razliku od izbora u kojima se prvenstveno radi o zauzimanju političkih funkcija, izravan utjecaj glasača na politiku.

Prednost je referenduma što tjera izabranu vlast na djelovanje u skladu s javnim mnijenjem, potiče sudjelovanje u politici i time političkom djelovanju daje veći legitimitet. Prvenstveno je koristan kada se trebaju rješavati pitanja ustavne naravi, pitanja koja se tiču dugoročnog i strateškog usmjerenja neke zemlje. To je slučaj s pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji, a trebao se po istom načelu primijeniti i kod pristupanja Hrvatske NATO-u.

Problem je referenduma što odlučivanje ostavlja onima koji se u politiku često nedovoljno razumiju i u pravili su nedovoljno informirani i podložni su medijskim manipulacijama. Referendum samo dijelom odražava javno mnijenje (na referendumu za EU sudjelovalo je manje od 50% potencijalnih glasača), oslobađa političare odgovornosti za donošenje odluka i omogućuju ima da manipuliraju političkim pitanjima. Referendum pretjerano pojednostavljuje politiku. Vrlo rijetko se ona može svesti na svojevrsni binarni kod, odnosno na „da“ ili „ne“. Referendumi obično služe kao nadopuna djelatnosti predstavničkih institucija, a ne kao zamjena za njih.

Referendum, premda na izgled besprijekorno sredstvo demokracije, ima i svoju tamnu stranu. Njime se često koriste diktatori kako bi učvrstili svoju moć populistički manipulirajući građanima. Prvi diktator koji je manipulirao masama putem referenduma bio je Napoleon III. 1852., računajući na strah naroda od anarhije koju je sa sobom nosila revolucija 1848., Napoleon je putem referenduma osigurao da mu narod izglasa gotovo neograničene ovlasti i titulu cara. Napoleon je i kasnije svoju diktaturu opravdavao pozivanjem na rezultate različitih referenduma povezujući lukavo, tijekom svoje vladavine, naizgled nespojive tradicije Francuske revolucije i katolicizam.

Taktiku Napoleona III. dijelom je u XX. st. slijedio francuski predsjednik Charles de Gaulle, autoritativna obilježja svoje vladavine skrivajući iza referenduma.

Referendumima za opravdanje svoje vlasti koristili su se i Mussollini i Hitler. Neograničene ovlasti Hitleru (točnije spajanje položaja predsjednika države i predsjednika vlade) izglasali su Nijemci na referendumu 19. kolovoza 1934. Današnji njemački ustav ne poznaje instituciju referenduma na državnoj razini, gledajući u njemu sredstvo opasne političke manipulacije.

Referendum nije najviši izraz demokracije. On je moćno oruđe koje, poput lijeka snažnog djelovanja, treba koristiti oprezno i u vrlo ograničenim količinama.