U svijetu, u kojem se navodno „sve već zna“, politička bi se konkurencija trebalo svesti na natjecanje imidža pojedinih političara. Stranke bez vizije i ideje, kada nemaju što drugo ponuditi, trebale bi biti spremne barem predstaviti lijepo i mlado lice u svojih kandidata (ovaj post se vezuje na onaj o starosti i mladosti u politici). Ako se u razmjerno lijepo pakiranje može smjestiti neka dojmljiva ili ganutljiva priča – tim bolje.

Kako imidž ne može zamijeniti nedostatak uvjerljivog sadržaja pokazala je pak prošla godina i to u bližem i daljem susjedstvu Hrvatske. Tako je u Sloveniji propala vlada slovenskog Kena (socijaldemokrate Boruta Pahora) i slovenske Barbie (Katarine Kresal, donedavne predsjednice LDS-a).

U Njemačkoj liberali (FDP) pokušavaju naći put oporavka preko znatno pomlađenog rukovodstva. Rezultat je nastavak strmoglavog pada stranačkog utjecaja, premda je novi predsjednik FDP Philipp Rösler mlad, obrazovan, razmjerno zgodan, a prati ga i priča na spomen koje će svakoj bakici zatitrati srce (Rösler je vijetnamsko siroče koje je postalo njemački podkancelar).

Berlusconia nije spasila ni vlada ni parlament puni silikonskih ljepotica.

Priča o mlađem i ljepšem kao boljem nije se zaustavila ni pred balkanskim gudurama. Kada je krajem 80-tih godina prošlog stoljeća „jogurt revolucijom“ na čelo Crne Gore došlo novo rukovodstvo sklono politici Slobodana Miloševića na čelu s mlađahnima Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem jedan od „argumenata“ u prilog političkoj promjeni bila je i tvrdnja kako je Crna Gora eto dobila „mlado i lijepo rukovodstvo“.

Pokušaja „manekenske“ politike bilo je i u Hrvatskoj. Prije desetak godina mladi i lijepi „lavovi“ na čelu s Darinkom Kosorom i Hrvojem Vojkovićem trebali su doprinijeti novom polet HSLS-a no samo su zacementirali propast ove, nekad velike, stranke.

Politika, srećom, još uvijek nije (samo) reklama. Loš politika je loša politika ma koliko je lijepo upakirali.