Blagdan Bogojavljenja ili Sveta tri kralja obićno se smatra krajem božićnog razdoblja. To, naravno, nije točno. Božićno razdoblje završava na prvu nedjelju poslije ovog blagdana, točnije na blagdan Krštenja Isusova (u slučaju ove 2012. 8. siječnja). Čak ni ovaj blagdan ne mora značiti kraj božićnog doba. Pamtim kako je moj djed u Dalmaciji držao okićeni bor kroz cijeli siječanj. Tako i na trgu sv. Petra u Rimu okićeno zimzeleno drvo ostaje kroz cijeli siječanj sve do blagdana Svijećnice 2. veljače kada se slavi prikazanje Kristovo u hramu u Jeruzalemu.

Glupo je i pogrešno uklanjati božićne ukrase na jedan od najvažnijih i najstarijih kršćanskih blagdana koji je usko vezan s Isusovim rođenjem. Posjet triju kraljeva (vjerojatnije tri iranska „maga“, mazdaistička svećanika – astrologa) tek rođenom Kristu zaokuplja kršćane od najranijeg razdoblja njihove vjere.

O važnosti „tri kralja“ za katolike svjedoči i činjenica da je jedna od najvećih crkava na svijetu, katedrala u Kölnu, prvenstveno posvećena štovanju ove trojice. 1164. njihove zemne ostatke (prema tradiciji još od trećeg stoljeća) car Friedrich I. Barbarossa dao je pohraniti u ovu crkvu (dokopavši se prethodno ovih drevnih relikvija razorivši Milano, grad koji ih je dotada čuvao). Za kosti iranske trojke napravljen je najveći i najskuplji relikvijar koji nam je poznat iz doba Srednjeg vijeka.

Čak i u muslimanskom Iranu cijeli niz gradova sebe nastoji predstaviti kao rodno mjesto trojice „kraljeva“.

Nije samo problem u pogrešnom shvaćanju zapadne, katoličke tradicije. U slučaju Hrvatske iza svega stoji i jedna mala, prljava priča. Blagdan Bogojavljenja poklapa se s Badnjakom kršćana koji se još ravnaju po Julijanskom kalendaru, u našem slučaju prvenstveno pravoslavnih Srba. Baciti bor na pravoslavni Badnjak znači i pokazati da nisi „njihov“ pa i izraziti dozu prezira prema „njima“. To što se time vrijeđa i vlastita tradicija ima malu važnost.

Zato, barem još danas, ostavite bor okićen. Ako ne zbog tri Iranaca koji su umrli prije dvije tisuće godina onda kao izraz otpora mržnji kojoj bi najmanje trebalo biti mjesta u božićno vrijeme.