Promjene se rijetko događaju spontano. Premda je za korijenite društvene reforme potrebno suglasje velikog dijela građana iza njih obično stoji manja ili veća skupina ljudi koja zna što hoće. Time ne pristajem uz one brojne pristaše teorija urota koji tvrde da samo jedna mala skupina ljudi upravlja svijetom. Dobro organizirana skupina jednostavno predstavlja organizacijski preduvjet bilo kakvog sustavnog djelovanja.

Toga je bio svjestan početkom 20. st. i ruski revolucionar Vladimir Iljič Lenjin. 1902. objavio je politički pamflet „Što da se radi?“ (Shto delat’?). Ukratko Lenjin je tvrdio da radnici ne mogu sami politički oblikovati svoje vlastite interese. U tome im netko treba pomoći. Po Lenjinu to može samo čvrsto organizirana skupina profesionalnih revolucionara.

Nisam neki veliki ljubitelj boljševika i revolucionarnih metoda, ali je u jednom Lenjin u pravu – masa sama ne može oblikovati svoje političke zahtjeve. To je pravi posao političara. On mora pomoći svojim znanjem, iskustvom i obrazovanjem javnosti u oblikovanju kako njezinih pritužbi tako i ambicija. Da li to može biti sredstvo manipulacija? Sigurno, ali to nije razlog da se od toga bježi.

To će biti i zadatak nove hrvatske vlade. Ona nedovoljno suvisle zahtjeve za većim brojem radnih mjesta, boljim životnim standardom, obračunom s korupcijom, smanjenjem državne potrošnje i sl. mora pretvoriti u nešto što je provedivo. Često suprotstavljene težnje treba na neki način dovesti u ravnotežu. Ovo je nedostižan cilj, ali to nije razlog da mu se ne nastojimo približiti.