Opozicijska inteligencija

Moj se otac volio družiti s tim ljudima. Pretežno se radilo o temperamentnim južnjacima koji su poslije drugog svjetskog rata došli iz svojih gradića i sela u Zagreb. Došavši iz dalmatinskog ili hercegovačkog krša, upisali su fakultete i po završetku studija postajali su „intelektualci“. To je značilo da su se nemarno oblačili i provodili dane po birtijama u beskrajnim raspravama, dok su im se žene doma brinule o djeci proklinjujući njihovu lijenost i komotnost.

Intelektualac

Pretežno se pričalo protiv „komunista“. Po cijelu večer znali su provesti raspravljajući o „srbizmima“ u hrvatskom jeziku i koja bi bila hrvatska zamjena za riječ navodno preuzetu od mrskih susjeda. Važne su teme bile i 1971., Savka, Tripalo, a ponekad se znalo i konstatirati da je i Pavelić imao svojih dobrih trenutaka. Glavni neprijatelji bili su Bakarić, Milutin Baltić i Dušan Dragosavac. Svi su mudro klimali glavom kada bi netko konstatirao kako su Srbi preuzeli sve važne funkcije u hrvatskom društvu. Ako komunistički funkcionar i nije Srbin onda je sigurno oženjen „pravoslavkom“.

Ti bučni brbljavci koji su sa svakom čašom vina postajali pametniji, a svakom kapi „mirogojčeka“ odvažniji ostavljali su dojam na malog dječaka kakav sam bio krajem 70-tih i početkom 80-tih godina prošlog stoljeća. Oni koji su iz knjiga učili o „komunističkoj represiji“ mogli bi doći do zaključka da su ovi pajdaši moga tate svaki čas bili zatvarani, prebijana od kakvog brkatog milicijaca s Banije ili su ima barem bili oduzeti pasoši.

Ništa od toga. Svi su radili u državnim institucijama. Najčešće je to bila neka izdavačka kuća, radijo, televizija ili kazalište. Obično se radilo o zanimanju koje nije zahtijevalo svakodnevnu prisutnost na radnom mjestu. Došlo bi se na „posao“ jedanput ili dva put tjedno, popila bi se kava i to je bilo to. U međuvremenu oni su bili „intelektualci“ i članovi Društva književnika Hrvatske. Svakih nekoliko godina objavili bi roman ili zbirku pjesama koji nitko ne bi htio kupiti , ali su za to uredno dobivali honorare. Najveća opasnost prijetila im je od bijesnih supruga koje su im spominjale svu kamenjarsku rodbinu jer su ponovo potrošili pola plaće na piće.

Tu i tamo bih saznao da je primjerice onaj, koji se posebno istakao hvaleći junaštvo Bobana i Luburića, zapravo član Saveza komunista. Moj otac je to pravdao: „Šta ćeš. Da nije u partiji ne bi mogao biti urednik.“ Dijelu su očevi bili partizani ili komunistički rukovodioci.

Veliki je dio tih ljudi iz mog djetinjstva je umro. U tome je alkohol u pravilu imao veliku ulogu. Oni koji su živi životare od bijednih mirovina dok su im djeca nezaposlena. Usprkos tome priča je ostala ista. Komunisti i Srbi su krivi za sve. Jedino što je vrijedilo od 90-tih na ovamo bili su Tuđman i Šušak. A žene? Žene ih i dalje proklinju. Uzalud.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.