1973. njemački neomarksistički filozof Jürgen Habermas objavio je knjigu Legitimationsprobleme im Spätkapitalismus (Problemi legitimiteta u kasnom kapitalizmu). U toj knjizi on iznosi sumnju u mogućnost da kapitalizam i demokracija mogu ići jedno s drugim. Po Habermasu u kapitalističkim demokracijama stalno mora dolaziti do „kriznih tendencija“. Razlog tome leži u činjenici da se težnje kapitala i težnje naroda teško mogu međusobno uskladiti.

Na jednoj strani kapital je usmjeren stalnom širenju i povećanju profita. Na drugoj strani stanovništvo traži sve veću socijalnu sigurnost i sve više usluga od države i lokalne zajednice. Želje naroda mogu se zadovoljiti samo oprezivanjem kapitala. To ugrožava njegovu osnovnu logiku koja se temelji na nemilosrdnom povećavanju koristi za njegove vlasnike. Vlade kapitalističkih demokracija nalaze se pod pritiskom ili da se sukobe s vlastitim narodom ili da ih sukob s kapitalom dovede do gospodarske propasti.

Političari su se tako našli između čekića i nakovnja. „Rješenje“ je bilo povlađivati i jednima i drugima. Porezi se kapitalu nisu povećavali ili su se čak smanjivali. Zatvarala su se i oba oka kada velike kompanije nisu plaćale ni centa poreza državama u kojima su djelovale. Socijalna prava građana nisu se pak smanjivala, a u nekim slučajevima su se i povećavala. Kako je to bilo moguće? Rješenje je dobro poznato građanima Hrvatske – države su se sve više i više zaduživale. Vlade su izdavale milijarde i milijarde zapravo bezvrijednih obveznica koje su kupovali mirovinski fondovi i slične financijske institucije.

Naravno, nešto ne može nastati iz ničega, i golotinja europskih političara morala je izaći na vidjelo u obliku velike, strukturalne krize. Europska političari u dilemi između kapitala i demokracije odlučili su odabrati očekivano – kapital. Na to upozorava Habermas i u svojoj novoj knjizi ‘Zur Verfassung Europas’ (O europskom ustavu). Umjesto da država upravlja tržištem odlučeno je da tržište upravlja državama.

Zašto to političari čine? Premda građani biraju političare zato da na sebe preuzimaju odgovornost, u kriznim situacijama oni tu odgovornost izbjegavaju. Kada nastane „stani pani“ rješenje problema prebacuju na „struku“. U ovom slučaju radi se o financijskim stručnjacima koji su kumovali cijeloj krizi stvorivši svijet financijskih papira koji nije imao veze s realnom ekonomijom.

Europska unija tako rješenje krize vidi u ograničavanju demokratskih procesa. To je Habermas predvidio još 1973. Da euro vrijedi više od glasačkog listića to odavno znamo. Ne može se istovremeno služiti i narodu i kapitalu.