Korporacije preuzimaju svijet! Financijske institucije određuju politiku država. Moćni poduzetnici drže sve u šaci. Takvi i slični stavovi pune novine, blogove i web portale. Da li je zaista tako? Jedan drugačiji pogled na odnose moći u društvu nudi konzervativni britanski politički komentator Peter Oborne u svojoj knizi „The Triumph of the Political Class“.

Oborne glavni problem britanskog društva vidi u stvaranju „političke klase“. To je skupina ljudi koja zauzima važne položaje u izvršnoj i predstavničkoj vlasti i koja je međusobno usko povezna bez obzira na svoju formalnu stranačku pripadnost. Ta interesna grupacija odbacuje bilo kakvu ideologiju i u pridržavanju moralnih načela vidi samo lako zanemariv anakronizam. Svoj uski interes (koji je u prvom redu financijske prirode) nameće ostalim dijelovima društva, od poduzetnika, državne birokracije do radnika.

Jedno od glavnih obilježja „političke klase“ jest činjenica da se njeni pripadnici nikada u životu nisu bavili ničim drugim osim politikom. Pripadnici „političke klase“ novače se u stranačkim podmlacima i od rane mladosti oblikuju se u svijetu koji nema puno dodira sa svakodnevicom građana. Ta odvojenost „političke klase“ od životne stvarnosti dovodi do političkih rješenja koja su samo kratkoročna, površna i rezultat nedovoljnog uvida u probleme.

Čitajuću tu Oborneovu analizu često me je podilazila nelagoda. U Oborneovoj političkoj slici Velike Britanije vidio sam puno sličnosti i s političkom situacijom u Hrvatskoj, situacijom u mojoj stranci pa i u nekim slučajevima i s mojim vlastitim postupcima. Čitanje ove knjige dijelom je bilo i katarzično, pročiščavajuće iskustvo.

Glava meta kritike Petera Obornea je vladavina britanskih laburista pod Tonyem Blairom. Po tvrdnjama autora, pod vlašću ovog britanskog premijera moć političke klase posebno se povećala. Premda kritizira i sadašnjeg britanskog premijera Davida Camerona pa i vladu Margaret Thatcher (kada po Oborenu počinje uspon „političke klase“) Blair i ljudi iz njegovog neposrednog okruženja glavni su predmet njegove kritike.

Svoju oštricu posebno je usmjerio protiv supruge Tonya Blaira Cherie. Pri tome, barem s hrvatske točke gledišta, slučjevi „korumpiranosti“ Cherie Blair izgledaju smiješno. Jedan od događaja koji je trebao pokazati „iskvarenost“ Cherie Blair je njezino telefoniranje predsjedniku uprave nogometnog kluba Manchester Uniteda kako bi za sina kupila dres tog kluba uz popust.

Da li bi u Hrvatskoj bio politički skandal kada bi Jadranka Kosor nazvala Zdravka Mamića da joj za sina Lovru proda dres GNK (da, to je sada služben kratica ispred imena kluba) Dinama u po cijene? Gospodin Mamić bi poslao besplatno cijeli prtljažnik dresova, gaćica, štucni i kopački. Koga briga u zemlji gdje se kradu vrijednosti za koje se mogu kupiti cijele željezničke kompozicije pune dresova, za poklanjanje predmeta iz klupskog fan shopa?

Oborne zapravo želi reći da korupcija počinje od malih stvari. Britanci to shvaćaju, Hrvati ne.