Split, užurbani i preneseljeni grad mediteranskog temperamenta, nije na prvi pogled mjesto na kojem bi ste tražili osamu. Ipak, takvo mjesto u Splitu postoji. Što više, nalazi se ne tako daleko od samog središta, u blizini tunela kroz Marjan.

Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, koji čuva arheološku baštinu iz razdoblja hrvatskog ranog srednjeg vijeka, posjećujem godinama. Zgrada otvorena 1976., izgrađena je po projektu, tada već pokojnog, majstora hrvatskog funkcionalizma Mladena Kauzlarića. Svojim horizontalama prateći blage padine brda, podsjeća na za zemljoradnju Sredozemlja tako karakteristične terase. Moćno, ali nenasilno. Sam po sebi Kauzlarićev projekt zaslužuje pozornost posjetitelja.

Zgrada ovog muzeja jedna je od onih projekata koje je Sabor Socijalističke republike Hrvatske početkom 70-tih godina 20. st. proglasio od temeljne važnosti za hrvatsku kulturu. Druge dvije zgrade od kapitalne važnosti bile su Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Državni arhiv. Ova potonja nije sagrađena do današnjeg dana. Muzej Hrvatskih arheoloških spoemenika izgrađen je za mandata „lošeg Hrvata“ Stipe Šuvara, tadašnjeg republičkog sekretara (danas bi rekli ministra) za kulturu na čiji je poticaj, puno godina kasnije, započela izgradnja zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Od muzejske institucije od nacionalne važnosti očekujete da vrvi posjtiteljima. U slučaju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika to nije slučaj.  Svake dvije do tri godine posjećujem ovaj muzej i još ni jedan put nisam zatekao drugog posjetitelja uz sebe samog. Prvi put posjetio sam muzej još kao dječak, početkom 80-tih godina 20. st. U muzeju je bio samo čuvar i njegov pas. Pas tu nije bio po službenoj dužnosti. Kako mi je objasnio čuvar, Muzej je slabo posjećen pa je zato doveo psa da mu pravi društvo.

Od tada do danas ne samo da se situacija nije poboljšala nego se i pogoršala. Stari postav se nije obnavljao. Iz godine u godinu broje izloženih predmeta se smanjivao, a danas je otvorena posjetiteljima samo velika dvorana s monumentalnim ostacima ranosrednjovjekovnog crkvenog namještaja. Starija gospođa koja mi je prodala kartu, gotovo se ispričavajući, objasnila je kako se napokon sprema novi postav.

Zastajem pokraj antičkog sarkofaga. Na stranici reljef dvaju konja kojih se donji dio tijela pretvara u riblje repove. Sarkofag je ponovo korišten u 9. st. U njemu je, u Biskupiji pokraj Knina bio pokopan hrvatski velikaš. Po nekim istraživačima čuvao je zemne ostatke kneza Branimira. Sarkofag je krajem 19. st. otkrio arheolog, fra Lujo Maruna. Kada ga je otvorio ugledao je kostur obučen u nekoliko slojeva, zlatom obrubljene svile. U dodiru sa zrakom tkanina se brzo raspala. Tijekom noći netko je kosturu smrskao lubanju. Sumnja je pala na srpske seljake iz sela. Iskapanje ostataka iz doba samostalne, hrvatske ranosrednjovjekovne države već je tada bilo instrumentalizirano u međunacionalnim sukobima. Dokazivanju grobovima „čije je što“ od davnine je vrlo popularno. Kada se srednjovjekovlje politički iskorištava njegovi ostaci prvo stradaju. Najbolji je primjer vandalizam nad srednjovjekovnim spomenicima na Kosovu.

Radnosrednjevjekovni, tzv. hrvatski pleter obvezatni je dio ikonografije svakog pravog hrvatskog nacionaliste. On je prisutan na tisućama plakata, suvenira, a u zadnje vrijeme i u tetovažama. Od silnih poklonika drevnih hrvatskih vladara, u instituciji koja čuva uspomenu na civilizaciju u kojoj su se pojavili i djelovali, nema ni traga.

Sve je puno jednostavnije u pjesmi Marka Perkovića Thompsona. Stvarna prošlost traži intelektualni napor koji većina nacionalista sustavno izbjegava. Kralju Zvonimire, gdje su ti posjetitelji?