Već kao trogodišnjak znao sam neka imena političara. Ona su morala zadovoljavati neke preduvjete. Prvenstveno su morala biti krataka i jednostavna, kao u likova iz crtića. Te je uvjete ispunjavao u prvom redu Josip Broz, koji je od svog konspirativnog pseudonima Tito napravio pravi brend, ogledni primjer političkog marketinga. U ondašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj Tito je imao ozbiljnu konkurenciju, kako političku tako i marketinšku početkom 70-tih godina 20. st. Novu zvijezdu u usponu, predsjednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske Savku Dabčević Kučar.

Zajedno s Mikom Tripalom, Savka Dabčević Kučar činila je narazdvojan duo, konzulski par koji je upravljao Hrvatskom. U njihovim rukama ne samo da je bila sadašnjost Hrvatske nego, u još većoj mjeri , njezina budućnost. Za njih se vezao njezin ekonomski, kulturni pa i teritorijalni boljitak (što je došlo do izražaja u istovremno infantilnom i agresivnom sloganu „Savka majka, a Tripalo čaća; Hrvatska se do Zemuna vraća“). Očekivanja su bila raznolika i iza njih su stajale skupine i pojedinci vrlo različitih političkih i ideoloških usmjerenja, idejni čušpajz kao što je bio i sam „masovni pokret“ 1971. Za veliku većinu u hrvatskom društvu krajem 60-tih i početkom 70-tih godina Savka je (kako su je svi zvali) bila znak nade, samouvjerene i elokventne, kao što je bila i ona sama. To su primjetili i strani diplomati. Tako je ondašnji američki konzul iz Zagreba s iznenađenjem i nevjericom izvještavao o komunističkom vodstvu „koje je zaista popularno“ i s čime se prvi put susreo.

Smjena popularnih komunističkih tribuna krajem 1971. izazvalo je opću konsternaciju i podjele koje su ostale izražene i do danas. Poslije toga samo sila, inercija i stjecaj međunarodnih okolnosti držali su komuniste na vlasti u Hrvatskoj. Savku Dabčević Kučar zamijenila je Milka Planinc. Gospođa (pardon drugarica) s „trajnom“ frizurom i naočalima kao i Savka, ali s tom bitnom razlikom da je bila poslušnija i spremnija da se uklopi u političko sivilo hrvatskih 70-tih. Njihove likove dugo sam poslije miješao i kada bih vidio na našem crno-bijelom „Adriaticu“ Milku Planinc vikao bih „Tata vidi – Savka, Savka !“ na što bi me otac razočaranim glasom ispravljao „Nije sine Savka nego Milka.“. Savka je pak postala mit, osoba poput kralja Matijaša, kralja Arthura ili Friedricha Barbarosse, koja spava u nekoj pećini i koja će se jednog dana vratiti noseći Hrvatskoj slobodu, napredak i mir. Kada se Savka napokon probudila našla se u Hrvatskoj koja ju nije prihvatila i koja je pronašla nove, grublje vođe koji nisu cijenili intelektualne finese.

U srijedu, 15. lipnja Odbor za imenovanje ulica, naselja i trgova Grada Zagreba, poslao je Skupštini Grada Zagreba zaključak u kojem predlaže imenovanje velikog dijela trnjanske obale Save po Savci Dabčević Kučar. To nije toliko proznanje jednoj osobi koliko jednoj nadi i Savkinoj generaciji koja je izgradila modernu Hrvatsku kakvu je poznajemo.