Zvukovi. Oni su često najživlji dio nekog sjećanja. Tako je i Dalmacija mog djetinjstva prvenstveno splet zvukova. Kao u svakoj glazbenoj kompoziciji oni imaju svoj određen ritam, raspored pojavljivanja, promjene u intenzitetu i boji. Oko njih nastaje cijeli svijet slika, boja i mirisa. Dalmacija mojih „nježnih godina“ je Dalmacija sela i škoja. U toj skladbi za otok i njegove stanovnike u rano jutro budio me zvuk freza i njihovih prikolica na putu prema polju. On se miješao s dvotaktnim toptanjem „Tomosa 4“, kukurikanjem pijetla, dok su kopita malih stada ovaca zvučala poput padanja sitne kiše. U pozadini se uvijek mogao čuti zvuk mora koji je kao tanak veo padao na otok, da bi ga povremeno probijali krici galebova.

Taj razmjerno mali otok 70-tih i 80-tih godina 20. st. turizam još nije zahvatio silinom betona turističkih kompleksa. Stanovnici su bili ribari i pomorci kojih su prihodi bili nadopunjavani pomnom obradom malih kompleksa zemlje koja je rađala prvenstveno povrćem, grožđem, maslinom i smokvama. Tu i tamo domaćini bi tijekom srpnja i kolovoza turistima izdavali sobe i… to je bilo to. U mjestu je bio jedan restoran, auto kamp, riva iz doba Austrije i nekoliko plaža.

Stjecanjem okolnosti u to moje „malo misto“, za koje me uz sjećanja veže i genetika, nisam posjetio čak dvadeset i dvije godine. Poslije toliko vremena jasno vam je da se mjesto promijenilo, pa opet promijene izazivaju šok, iznenađenje. Ima tu promjena na bolje – voda iz vodovoda je zamijenila kišnicu iz čatrnje ( buduće generacije vjerojatno nikada neće doživjeti onu rijetkost, dragocjenost vode na otocima o kojoj je pisao Nazor), smeće se više ne spaljuje uz obalu nego ga odvoze kamioni s rotirajućon prešom lokalnog komunalnog poduzeća, smrad čučavaca u kampu zamijenili su uredni sanitarni čvorovi, pa ipak, nešto nije u redu.

Dio zvukova je nestao. Nema više stada ovaca. Nema više starih žena u fuštanima koje su ih svakodnevno vodile na ispašu. Nema više crnih, sjajnih, glatkih ovčjih brabonjaka na cesti. Stare pastirice su pripadale generacijama rođenima dok je ovim krajevima još vladalo njegovo carsko, kraljevsko i apostolsko veličanstvo Franjo Josip. Odlaskom tih pokoljenja nestao je i „Mediteran kakav je nekada bio“, a o kojem lažemo s jumbo plakata i iz televizijskih spotova.

Drevni Mediteran dotukla je promjena krajolika, izdaja zemlje u doslovnom smislu. Na najplodnijem zemljištu, koje je nesrećom i najbliže moru nikle su višekatne zgrade. Poput dječjih slatkiša pastelnih su boja, okružene asfaltom i betonskim kockama. Zloglasni apartmani. Domaće stanovništvo dijelom je i samo sudjelovalo u izgradnji tog nakaradnog diznilenda, a u još većoj mjeri različiti „poduzetnici“, prvenstveno iz Zagreba. Redom „ekskluzivni“ apartmani ostaju neprodani dok je transakcija s mojom prošlošću definitivno završena – na njenu štetu. Usprkos recesiji na tržištu nekretnina mješalice se i dalje monotono okreću, bušilice nesmiljeno rade, a teški kamioni tutnje mjestom.

Da li je od svog tog napredka koristi imalo i domaće stanovništvo? Demografija je neumoljiva. Tijekom zime u mojem“ malom mistu“ boravi možda dvjesto ljudi. Dio navodno „domaćih“ odlazi u to doba u svoje gradske stanove. Vlasnici nekadašnjih vrtova, maslinika i vinograda kupili su skupe automobile i (ili) stanove u bližim ili daljim urbaniziranijim naseljima. Odnos kuća i stanovnika je obrnuto proporcionalan – što je više zgrada to je manje ljudi. Dok su u Engleskoj u XVI. st. po sv. Thomasu Mooru ovce jele ljude, u Dalmaciji u 21. stoljeću kao da ih jede beton.

Sve više nota ispad iz skladbe mog „malog mista“ i premda se pojavljuju i neke nove pitanje je što će ostati od izvorne melodije.