S više od 100.000 stanovnika u 1. st. kršćanske ere Antiohija na Orontu, na jugu današnje Turske, bila je antički velegrad. Na njegovim ulicama miješalo se stanovništvo lokalnog, sirijskog podrijetla s Grcima iz Atike i Makedonije kao i s brojnim židovskim doseljenicima. Kako je rano kršćanstvo izrazito urbana vjera, tako je i Antiohija postala vrlo rano kršćansko središte. Tome je doprinijela i blizina Palestine, a posebno razaranje Jeruzalema od strane Rimljana 79. godine. Tada Antiohija privremeno postaje i glavno kršćansko središte. Prema rano zabilježenoj predaji upravo su se u Antiohiji sljedbenici Isusa Nazarećanina prvi put nazvali „kršćanima“.

Užurbanim ulicama rimskog megalopolisa tako odzvanjaju i sandale prvih apostola, poput Petra, Pavla i Barnabe. Oni na gradskim forumima, u bazilikama i termama propovijedaju novu vjeru, susreću se, dogovaraju ali i spore i međusobno optužuju. Podjele i neslaganja obilježavaju ne samo suvremeno kršćanstvo nego su prisutni od samih njegovih početaka.

Tako je do otvorenog sukoba došlo između sv. Pavla i sv. Petra o kojemu svjedoči Pavlova poslanica Galaćanima:

„A kad Kefa (Petar op.a.) stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od (apostola op.a.) Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: “Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?” (Galaćanima, 2:11 – 14)

Radilo se u sporu u ranoj kršćanskoj zajednici da li obraćenici na kršćanstvo trebaju i dalje poštovati židovske vjerske propise. Među njih je i spadao ovaj navedeni, o izbjegavanju zajedničkog jela s poganima (onima koji nisu Židovi). Dio rane crkve oko sv. Jakova inzistirao je na pridržavanju židovske predaje pa i nametanju potonje obraćenicima na kršćanstvo iz drugih naroda. U tom sukobu apostolski prvak Petar (Kefa) bio je nedosljedan i licemjeran prilagođavajući se okolnostima. Sv. Pavao je inzistirao na raskidu sa običajnim dijelom židovske vjerske tradicije što je na kraju od glavne struje u ranoj Crkvi i prihvaćeno, uključivo i sv. Petra.

Taj je sukob, Pavlova oštra kritika osobe kojoj je sam Isus povjerio vodstvo Crkve, predstavlja ključni trenutak u njenom razvoju. Na tu činjenicu, i sukob u Antiohiji kao prijelomni događaj, upozorava i današnji papa Benedikt XVI. još kao mladi teolog Joseph Ratzinger :„I danas Crkva duguje svoj život ovoj slobodi koja je otvorila put njenom ulazu u poganski svijet.“ Ratzinger upozorava kako je odvažnost i sloboda, kakvu je pokazao sv. Pavao i prema glavnom pastiru Crkve, osnovom kršćanstva. (The Ratzinger Reader, ur. Lieven Boeve i Gerard Maninnion, London, New York, 2010., str. 212).

Dakle, sloboda, pravo na kritiku, pa bila ona i vrlo oštra i usmjerena prema samom vrhu Crkve, nalazi se u samim njezinim temeljima. Da li je to prihvaćeno i od vrha Crkve u Hrvatskoj, nisam siguran.

No na kritiku Crkva u Hrvatskoj odgovara često nedovoljno promišljeno i nervozno. To posebno dolazi do izražaja u pisanju urednika Glasa Koncila Josipa Miklenića, navodno neslužbenog glasnogovornika vrha Crkve u Hrvatskoj. Kako govori i naslov jedne Miklenićeve kolumne kritike Crkve su jednostavno “Postupanja koja treba iskorijeniti”.

Nitko ne dvoji da među kritikama postupaka katoličke crkve u Hrvatskoj ima dosta i neargumentiranih prigovora, ali da li zbog toga treba utjecati rješenjima karakterističnima za diktatorske i totalitarne režime? Zar nisu prvotni apostoli, pa i teološko djelo današnjeg pape, priznali otvorenu pa i oštru kritiku kao nešto na čemu se temelji današnja Crkva?

Mudrome dosta.