Umrijeti za Slovence

Tijekom ljeta 1991. nestao je jedan stari svijet. Jugoslavija i njezin samoupravni socijalizam umirali su polako, no poput bolesnika od malignih bolesti povremeno su imali remisije. Na kraju ipak dolazi ona konačna, kritična faza. Događaji se naglo ubrzavaju pa se čini da je eto, bolesnik umro naglo, iznenada i zaboravljaju se oni tihi, dugotrajni i teško vidljivi procesi koji su prethodili burnom svršetku.

Jugoslavija je umirala u naglim, razdirućim grčevima koji su kako je vrijeme prolazilo postajali sve jači, sve nasilniji. Jedan od tih grčeva bio je i rat u Sloveniji krajem lipnja i početkom srpnja 1991. Jugoslavenska narodna armija pokušala je vratiti vojnom silom pod kontrolu savezne vlade granične prijelaze u Sloveniji koji su povezivali Jugoslaviju sa zapadnom Europom. Glomazna oklopljena sila u rukama regruta iz različitih dijelova ondašnje Jugoslavije pokazla se, suočena s otporom malobrojnih slovenskih teritorijalca naoružaih lakm naoružanjem, samo još jednim predimenzioniranim i skupim nesupjehom jugoslavenskog socijalizma.

Oružani sukobi u Sloveniji odrazili su se i na prilike u Hrvatskoj. Tada su se već dogodili i „krvavi Uskrs“ na Plitvicama i masakr vinkovačkih policajaca u Borovu selu. Usprkos tome hrvatsko rukovodstvo još je uvjeravalo javnost kako rata neće biti. Događaji u Sloveniji su samo pokušaj da se od Hrvatske „isprovocira“ i mi na to ne smijemo nasjesti. Prema svjedočenju generala Imre Agotića (Jutarnji list, 28. svibnja 2011., str. 33) predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je još krajem kolovoza 1991. bio uvjeren kako neće doći do otvorenog ratnog sukoba s Jugoslavenskom narodnom armijom. Koliko je ta procjena bila pogrešna pokazala je kalvarija Vukovara i stotina drugih hrvatskih mjesta samo nekoliko tjedana kasnije.

Ako izvjesnost sukoba s Jugoslavenskom narodnom armijom nije bila jasna ondašnjem hrvatskom rukovodstvu bila je bjelodana stanovnicima Novog Zagreba, a posebno onima koji su živjeli u blizini kasarne „Maršal Tito“ u istočnom dijelu ove zagrebačke četvrti.

Kada su tenkovi, kamioni i oklopna vozila pokušali iz „maršalke“ krenuti 2. srpnja prema Sloveniji kako bi sudjelovali u kršenju otpora slovenskih teritorijalca suprotstavilo im se nekoliko stotina građana obližnjih novozagrebačkih naselja. Muškarci i žene, stari i mladi bili su odlučni svim sredstvima zaustaviti jugoslavensku armiju. Žene su stale pred vojna vozila, kamenjem su razbijani prozori na pincgauerima (nekoliko kamenova sam bacio i sam), a o oklop tenkova razbijeno je i nekoliko loše napravljenih molotovljevih koktela. Vojska je pucala u zrak, no to je samo bio znak da se građani još više stisnu uz armijska vozila i pojačaju skandiranje. U općem kaosu koji je potom nastao od armijskog metak stradala je i prva žrtva rata u Zagrebu – Raveno Čuvalo. Pokušaj da mu se spasi život zabilježile su i televizijske kamere (kako je prilog iz slovenskog dnevnika o događajima pred „maršalkom“ dostupan na you tubeu možete ga vidjeti i u okviru ovog posta).

Svima nama ondje prisutnima bilo je jasno da se ne suprotstavljamo samo agresiji Jugoslavenske narodne armije na Sloveniju već i da, suprotstavljajući se jugoslavenskoj armiji, branimo i Hrvatsku. Usprkos tome ne smije se zaboraviti gotovo jednoglasno izražena solidarnost hrvatskog naroda sa slovenskim narodom u tim, za Sloveniju, kritičnim trenucima . Krajem 80-tih Slovenija nam je bila veliki uzor. Divili smo se njezinim kulturnim i ekonomskim postignućima, ali ponajviše njezinoj jasnoj politici suprotstavljanja agresivnoj Srbiji Slobodana Miloševića. Dok je Slovenija imala „Europa zdaj“ (Europa sada) hrvatsko komunističko rukovodstvo zalagalo se za nešto što su nazivali „politika jugoslavenske sinteze“. Dok su Slovenci imali odlučnog, premda staloženog Milana Kučana, hrvatske je komuniste predvodio sivi aparatčik Stanko Stojčević (tko ga se još sjeća?).

Danas kada odnosima Slovenije i Hrvatske dominiraju teme poput operetnog sukoba oko Piranskog zaljeva i dugova Ljubljanske banke, trebamo se podsjetiti na ovu „bolju prošlost“ hrvatsko-slovenskih odnosa. Još bi se danas našlo u Hrvatskoj nekoga koji bi umro za Hrvata ali, da parafraziram svetoga Pavla, da bi netko umro za Slovence? – to je malo vjerojatno. Početkom srpnja 1991. bili smo spremni umrijeti za Slovence.

Događaji pred novozagrebačkom „maršalkom“ iz srpnja 1991. dugo su bili zanemareni. Radilo se ratu kada rata, po tadašnjem hrvatskom rukovodstvu, nije smjelo biti. Na sukob stanovnika Novog Zagreba s jugoslavenskom armijom podsjetila je inicijativa da se po žrtvi tog događaja, Ravenu Čuvalu, nazove park u Travnom.

U svakom slučaju, događaji pred „maršalkom“ iz početka srpnja 1991. trebaju postati dio zajedničkog sjećanja pa i davanjem naziva jednoj javno prometnoj površini. Time se upozorava na jedan bitan događaj iz domovinskog rata, hrabrost stanovnika Novog Zagreba, ali i na staro savezništvo i prijateljstvo hrvatskog i slovenskog naroda.

Ovaj unos je objavljen u Imenovanje ulica i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s