Moj srednjoškolski prijatelj Tomica stanovao je u Bakačevoj. Veliki stan, u kratkoj ulici u sjeni katedrale, posjećivali smo prilično često. Jednom prilikom Tomica nam je pokazao LP ploču koju je osobito pazio. Gramofonske ploče bile su jeftine i lako dostupne čak i džeparcu srednjoškolaca pa ipak ova ploča predstavljala je Tomici svojevrsnu relikviju. Kao i ostaci drevnih kršćanskih mučenika i ova dragocjenost bila je oštećena. Prilikom jedne zabave njegovih roditelja ploča je pala i komad crnog vinila na njenom rubu se okrhnuo.

Raritetna ploča bila je album Vice Vukova. Još tijekom prve polovice 80-tih godina 20. st. njegove pjesme su predstavljale „zabranjeno voće“. Nismo slušali „zabavnjake“ (a o slušanju „narodnjaka“ nitko nije ni pomišljao), a moj se glazbeni ukus od tada već ispuhanog jugoslavenskog „novog vala“ sve više usmjeravao prema punku i alternativnom rocku.

Usprkos tome povremeno sam znao poslušati i Vicu. Ja i moji prijatelji bili smo nezadovoljni stanjem u tada već propadajućem društvu „samoupravnog socijalizama“, a posebno smo bili nezadovoljni sivim i bezličnim komunističkim aparatom koji je upravljao Hrvatskom. Svoje političke junake i uzore tražili smo u „proljećarima“, „maspokovcima“ – Savki, Tripalu, Gotovcu, Budiši, Čičku pa i osobi koja je hrvatskom proljeću 1971. dao soundtrack, Vici Vukovu. U nekima sam se kasnije razočarao, a neki su mi i dalje ostali uzor – među potonjima bio je i Vice Vukov.

Hrvatska zabavna glazba bila je muzička podloga života danas nepostojeće srednje klase čitave ondašnje Jugoslavije. Njezini zvuci i tekstovi, za tinejdžera početkom 80-tih, bili su nešto namijenjeno generacijama rođenima prije drugog svjetskog rata ili neposredno poslije njega. U njima smo vidjeli samo mješavinu patetike i sladunjavih doskočica. Vice je mijenjao takve predodžbe. Njegove interpretacije su bile snažne, emotivne, došle bi do ruba patetike no ne bi prelazile granicu dobrog ukusa.

Njegovo domoljublje je bilo jasno, otvoreno ali i nenametljivo i blago. Svako opredjeljivanje za neku skupinu pretpostavlja postojanje „nas“ i „njih“. To se posebno odnosi na nacionalno opredjeljivanje. Značili to da „drugog“ moramo udariti šakom i „tjerati preko Čikole“? Mora li nacionalizam biti agresivan? Pouka Vicina domoljublja je – ne mora. Ona žuč koja skupina stvara protiv drugoga na kraju izjeda i nju samu. Povijest Hrvatske zadnjih dvadeset godina to jasno pokazuje.

Glazbena pa i politička karijera Vice Vukova je poput ploče moga srednjoškolskog prijatelja – okrhnuta, nedovršena. Njegova pjevačka karijera zaustavljena je na vrhuncu sudskim i političkim zabranama. Njegov doprinos politici, prvenstveno kao zastupnika u Saboru, zaustavila je apsurdna nesreća i potom smrt. Usprkos tome, kao što je Tomica čuvao njegovu ploču trebamo čuvati uspomenu na Vicu Vukova. Time u doba kada turbofolk u Hrvatskoj dobiva i službena priznanja podsjećamo se da zabavna glazba može i mora biti kvalitetnija, a da voljeti svoju zemlju i narod nije isto što i prijetnja silom neistomišljenicima popraćeno balkanskim zavijanjima.

Zato ću podržati imenovanje ulice Vice Vukova jer, na kraju – nomen est omen, još jedan znak koji neće samo upućivati građane prema Areni u Zagrebu nego i prema boljoj glazbi i poštenijem pristupu prema sebi i drugima.