Svi razmišljamo u nekim okvirima, svjesni svojih ograničenja kako osobnih, spoznajnih tako i društvenih. Vrlo je dvojbeno da li je moguće suvislo zaključivati ako si prethodno nismo postavili neka ograničenja. To posebno vrijedi za povijesna istraživanja. Njih uvijek smještamo u neki vremenski raspon i unutar nekog trodimenzionalnog prostora. Čak i kada govorimo o onome što je veliki francuski povjesničar Fernand Braudel predstavljao kao procese „dugog trajanja” (longue durée) i ovi su smještani u neku vrstu spoznajne kutije ma koliko ona bila velika i ponekad neodređena.

To osobito vrijedi kada povijesni tijek nastojimo svrnuti u korito zemljopisnih datosti. To je slučaj i kada ovo nije rezultat samo reljefnih i ostalih prostornih obilježja nego i političkih i civilizacijskih pojava. Tada su ta ograničenja često arbitrarna, stvar u prvom redu političkih i društvenih nazora trenutka u kome povjesničar djeluje. U takvim slučajevima prostorni okviri povijesnog promatranja često su dvojbeni pa i kontraverzni.

Granice danas nisu isto što su bile jučer i što će biti sutra. One se mijenjaju, nekad su više, a nekad manje određene, nekad propusnije, a nekad predstavljaju nepremostivu zapreku. U povijesnim istraživanjima iskazuje se kao veliki problem kada suvremeni pogled na granicu nastojim mehanički prenijeti na bližu ili dalju prošlost. Ovakvi postupci često iskrivljuju povjesničarevu perspektivu. Jednostavno, pojave iz prošlosti izgledaju bitno drugačije od onog kakvima su mogle biti.

Granice postaju dvojbene osobito u razdobljima velikih društvenih, odnosno političkih, vojnih, ekonomskih i demografskih promjena, pa i preokreta. Takvo je doba u hrvatskoj povijesti vrijeme turskih osvajanja. Ljudske su se skupine tada prelijevale iz jednog područja u drugo, naglo i temeljito. Nešto što je jučer bilo Hrvatska to više nije, a područje koje je bilo periferno ili se čak nije doživljavalo „hrvatskim” postaje središnje i etnički homogeno. Hrvatsko plemstvo gubi svoje posjede kako zbog osmanske invazije tako i zbog ustupanja imanja i utvrda središnjoj vlasti u prema Turcima pograničnom području. Krupno i sitno plemstvo, kao i ljudska masa koja ih prati, traže sigurnost na austrijskom području i u krajevima Ugarske u užem smislu.

„Hrvatska” u to doba nisu samo „ostaci ostataka” već i pojedinci i grupe koji svoj dom traže u spomenutom panonskom i alpskom prostoru. Kada u govorimo o utjecajnim hrvatskim feudalcima u 16. st. to su često oni koji imaju velike posjede izvan ratnim razaranjima izmučene Hrvatske. Lenkovići i Blagajski tako su i moćni feudalci u susjednoj Kranjskoj. Kada se u povijesnim udžbenicima govori o snazi Zrinskih i Frankopana tekst prati karta koja prikazuje njihova imanja u 17. st. na području današnje Hrvatske, no jesu li ona zaista glavni izvor njihove moći i utjecaja? To se osobito odnosi na Zrinske.

Prije više od deset godina posjetio sam Mađarski nacionalni muzej u Budimpešti. Tada me je iznenadila činjenica kako je u njemu gotovo cijela jedna dvorana bila posvećena Zrinskima. Zapravo nisam smio biti time zatečen. Središnji posjed Zrinskih, Međimurje bio je dio srednjovjekovne Ugarske i mađarske županije Zala. Pripadnici ove hrvatske velikaške obitelji bili su župani Zale i zapovjednici glavnog utvrđenja na tom području – Velike Kaniže (Nagykanizse). Zrinski su imali velike posjede i u susjednoj županiji Vas. Važan posjed Zrinskih bila je Eberava (Eberau ili Monyorókerék) u zapadnoj Ugarskoj, danas u austrijskom Gradišću gdje su se kao vlasnici izmjenjivali s Erdődyma. Zrinski su često vojni zapovjednici cijele Transdanubije ili Prekodunavlja, kraja između Mure, Drave i Dunava.

Mnogi hrvatski feudalci, da nije bilo unije s Ugarskom, ostali bi ponosni ali zapravo siroti gospodari kraških polja među dinarskim planinama. Tako je već početkom 13. st. neki Kačić moćni erdeljski vojvoda. Vjerojatno ni srednjovjekovno i novovjekovno širenje Hrvata prema sjeveru ne bi bilo tako uspješno da nije bilo zajedničkih vladara u dalekom Budimu. Tako i Zrinski veliki dio svoje moći mogu zahvaliti stoljetnoj uniji Hrvatske i Ugarske. Predodžba o tobožnjem robovanju Hrvata pod Mađarima je nedavna konstrukcija u službi nacionalne mobilizacije koja ima malo veze sa stvarnošću. Pitanje je kakav bi bio i da li bi uopće opstao hrvatski nacionalni identitet izvan okvira „zemalja krune sv. Stjepana”. Od stoljetnih veza s Mađarima imali smo više koristi nego štete. Može li se izvan tog okvira promatrati i shvatiti naša nacionalna povijest?