Volimo kada drugi o nama imaju dobro mišljenje. Ipak, to ne može uvijek biti tako. Radilo se o pojedincima ili skupinama, uvijek postoji netko kome niste baš „sjeli”. Mi Hrvati volimo gajiti o sebi predodžbu kao o svima i svugdje omiljenima, no ipak smo se tijekom povijesti zamjerili mnogim pojedincima i narodima. I da, to nisu samo Srbi. O tome sam već dosta pisao. Ipak, koliko je daleko prodrla „crna” slika o Hrvatima, i ja se ponekad iznenadim.

Prateći jednu konferenciju o povijesti Meksika u 19. stoljeću, naišao sam na izjavu jednog sudionika koji je među brojne ugnjetače slobodarskih Meksikanaca ubrojio i Hrvate. Hrvati – zlostavljači sirotih meksičkih peona i pjevača „Mama Juanite”?

Prvo mi je pao na um hrvatski konkvistador iz 16. stoljeća s meksičkog Yucatána, Vinko Paletin, koji je 1557. objavio i raspravu O pravu i opravdanosti rata protiv Indijanaca, posvećenu španjolskom kralju Filipu II. (De jure et justitia belli contra Indos ad Philippum II Hispaniarum regem), ali u ovom slučaju on to ne može biti. Radi se o 19. stoljeću.

Sve do nedavno, Meksiko je bio jedna od zemalja koja je bila sinonim za beznadnu zaduženost. To je bio slučaj i u 19. stoljeću. Kada je meksička vlada 1861. objavila moratorij na plaćanje svojih dugova, to je bio povod europskim silama – koje su bile glavni vjerovnici nesretne zemlje – za vojnu intervenciju.

Francuska pod carem Napoleonom III. odlučila je to iskoristiti i Meksiko trajno privući u svoju orbitu političkih i gospodarskih interesa. Vlast Francuza nad Meksikom nije trebala biti izravna, nego posredna – preko njihovih lokalnih saveznika, meksičkih konzervativaca. Dio tog plana bila je i obnova Meksičkog Carstva, kratkotrajne države nastale neposredno po stjecanju nezavisnosti od Španjolske, pod vodstvom brata austrijskog cara Franje Josipa – Maksimilijana.

Godine 1864. Maksimilijan je došao u Meksiko, gdje je proglašen carem. Kada to nije mogao biti u svojoj domovini, austrijski nadvojvoda bio je zadovoljan tom titulom u dalekoj Srednjoj Americi. Kako se Maksimilijan nije mogao u novoj domovini osloniti na osobito jaku vojnu potporu, s izuzetkom francuskih trupa, morao je stvoriti jezgru vlastite vojske. Tako mu je brat dozvolio novačenje 6000 budućih meksičkih vojnika u samoj Habsburškoj Monarhiji. Još 3000 vojnika dobio je iz zemlje svoje supruge – Belgije. Vojnici iz austrijskog kontingenta bili su Poljaci, Talijani, Mađari, Česi i, naravno, naši – Hrvati. Maksimilijan je prethodno bio zapovjednik austrijske ratne mornarice i kao takav dobro poznat Hrvatima, pa čak i u neku ruku, među njima omiljen.

Na kraju, od zamišljene Maksimilijanove carske vojske nije bilo ništa. Devet tisuća vojnika jest došlo u Meksiko, ali nadobudni car nije imao sredstava za njihovu opskrbu i plaćanje, pa su ih Francuzi jednostavno uklopili u svoj intervencijski korpus. Tu su se, očigledno, Hrvati u redovima vojske Napoleona III. lokalnom stanovništvu gadno zamjerili. Uostalom, Hrvat je, poslije slamanja revolucije 1848., postao sinonim za osobu koja guši slobodarska nastojanja drugih naroda. Samo nekoliko godina prije (1860.) brojni su se Hrvati, kao plaćenici u redovima zadnjeg burbonskog kralja Napulja i Sicilije (Obiju Sicilija), „istaknuli” nasiljem i pljačkanjem u borbi s Garibaldijevim dobrovoljcima i domaćim ustanicima za ujedinjenje Italije.

Na kraju su meksički liberali, pod vodstvom Benita Juáreza, uz pomoć Sjedinjenih Država 1867. porazili Maksimilijana. On je bio zarobljen i potom strijeljan, a Hrvati su na „zao glas” došli i u jednoj zemlji preko oceana.