Moji posjeti muzejima obično sobom na kraju donose više pitanja nego odgovora. Takav je bio i posjet Arheološkom muzeju u Zadru. Među pitanjima koja su se nametnula kratkim pogledima na izloške je i ona o Heraklu, Herkulu, drevnom grčkom junaku koji se nazirao iz sjena iskopanih reljefa, koji je kamenu, u punoj plastici, davao obilježja prkosa, sile i odlučnosti.

Herkul Farnese

Heraklo je snažan, poput zrele kupine nabubrio je mišićima, više je utjelovljene fizičke moći nego ljudska figura, pa ipak… Heraklo se često, mimo i usprkos njegovih tjelesnih obilježja, prikazuje ne kao ultimativna proslava mesa, kosti, krvi i limfe, nego kao znak njihove ograničenosti.

Često je Heraklo umorni Heraklo. Prikazuje ga se rezigniranog pogleda, odjevenog u lavlju kožu i oslonjenog na tešku toljagu od maslinova drveta. Ta na izgled beskrajna sila koja orgija njegovim tijelom ima svoje granice. Pred pitanjem: „Čemu sve to?”, snaga samo može skrušeno spustiti glavu.

Poslije deranja kože Nemejskom lavu, obezglavljivanja mnogoglave Hydre, zauzdavanja sile samog pakla utjelovljene u troglavom psu Kerberu, na koncu ostaje samo umoran čovjek. Taj je pak čudovište veće od svih nemani koje je Heraklo poubijao. Tako nema većeg monstruma od samog Herakla, ubojice svojih učitelja i vlastite djece. U antici je on čovjek boli, osoba koja je svojevoljno izabrala patnju kao stalnu pratnju na životnom putu koji je pak neprestana potraga za okajanjem, čišćenjem i smirenošću.

Na kraju sam Heraklo uništava svoje moćno tijelo, podignuvši lomaču na kojoj će ono postati hrana plamena i dima. Tijelo je, na koncu njegova puta,samo bol koje se po svaku cijenu treba riješiti. Po nekima Heraklo postaje Bog, a po Odiseji moćan i u tmini Hada, pred kojim se sklanjaju paklene zvijeri.

Predstave Herakla u antici nisu slavljenje tjelesne moći poput današnjih slika sportaša i akcijskih junaka, nego upozorenje, znak kako je i najsnažnije tijelo zapravo vrlo, vrlo slabo.