Česta tema filmskih ostvarenja je tzv. savršeni zločin, kršenja zakona, morala i običaja poslije kojih pojedinac ili skupina ostaju nekažnjeni. U njima pojedinci koriste vrlo sofisticirane metode, utječu se vrlo neobičnim rješenjima, a sve kako bi izbjegli suočavanje s pravdom. U pravilu to im, u takvim filmovima, ne uspijeva. Obično ih u njihovoj iznimnoj domišljatosti zezne neki detalj ili neuobičajeni stjecaj okolnosti. Ipak, postoje li zločini bez kazne?

O da! I ima ih puno. Na takve pojave podsjetio me je film „Il Conformista” redatelja Bernarda Bertoluccia iz 1970. Glavni lik film je fašistički intelektualac koji pomaže likvidaciji svog bivšeg profesora i njegove supruge Mussolinievoj tajnoj službi. Kada fašistički diktator pada u kasno ljeto 1943. navedeni se sprema izaći na ulicu kako bi uživo pratio obračun puka s diktaturom. Žena ga upozorava kako to nije baš pametno. Konačno sudjelovao je u ubojstvu profesora. Zar se ne boji osvete? Ovaj je hladno odgovorio kako je samo štitio sustav i takvih kao on jednostavno ima previše.

U ovoj izjavi leži „tajna” nekažnjivosti. Zločinaca mora biti toliko da bi njihovo sustavno i dosljedno kažnjavanje izazvalo ozbiljne potrese u društvu. Ukratko, bilo bi previše onih koji bi provođenjem pravde bili povrijeđeni. Tako je kažnjen samo mali broj dionika masovnih likvidacija u nacističkim logorima ili marnih činovnika i stražara Staljinovih gulaga.

Ako ste dio velikog krda možete izbjeći odgovornost i za svoje najgore postupke.